U svijetu u kojemu trenutno radim, a dio svog vremena i „živim“, upoznala sam fantastične, manje fantastične, fanatične, prijetvorne ili čak i ljude s kojima ne želim imati posla. Neko šesto osjetilo se javi, ne znam to točno opisati. No, to nije važno. Važno je ono što još uvijek postoji mogućnost da me ti ljudi iznenade i to ne uvijek ugodno. Cilj je naučiti to „pustiti“.
Vratimo se mojim brojkama. Već treći tjedan proučavam statističke podatke i smijem se sama sebi. U ovoj zemljici s nekih 4 milijuna stanovnika, imamo toliko umjetnika, toliko najljepših, najpoznatijih, najseksepilnijih pa i najpametnijih žena i muškaraca, da nam jedna, daleko mnogoljudnija Kina, može zavidjeti. Sve to iščitavam iz brojnih priopćenja za medije koji pristižu u redakcijski inboks. Jer, ako dovoljno vremena ponavljaš da je netko ili nešto najnešto, vjerujem kako ćeš se s vremenom i sam uvjeriti u to. Tako ću i ja ponavljati da znam pisati, pa ću možda jednom pomisliti kako sam novi Krleža. Da. To vam je poput hipnoze! I svi su ti najljudi bili na nekom najmjestu. A počinjem shvaćati i zašto. Jer dobiju nešto. Potkupljivi su…A imamo toliko najvećih, najboljih, toliko najčitanijih medija… Što je ono zadatak medija? Informirati objektivno javnost?
Poslovnim ljudima, mediji su samo sredstvo za postizanje cilja. A cilj je nagovoriti vas da kupite najbolji, najveći, najkvalitetniji ili već nekakav proizvod, odnosno uslugu.
Političari se svim silama putem medija nastoje svidjeti onom presudnom glasaču, pa će u tu svrhu postati dragi, mili, tradicionalni, divni muževi, majke ili očevi… Obmana… Sad smiju koristiti i usluge stručnjaka za odnose s javnošću pa možda budu i umiljatiji…
Znate li da u Hrvatskoj 30,8 posto stanovništva ima samo osnovnu školu, a 0,8 posto je nepismenih?!
Znate li i kako među visokoobrazovanim stanovništvom dominiraju žene gotovo u svim dobnim skupinama? Unatoč tome, i dalje smo mali, zatucani narod. I vjerujem kako ćemo ostati takvima. Pogotovo dok nas izabrani saborski zastupnici uvjeravaju kako smo drugačiji od drugih i dok nam mikroskopski prebrojavaju krvna zrnaca i sve to dok se raseljavamo.
Ne. Ne vrijeđam vas. Pokušavam vam otvoriti oči! Dok god vjerujete da postoji savršeni preparat koji će sakriti godine, zatucani ste, jer je posve prirodno i normalno stariti. Starenje ne bi trebala biti sramota. Dok god se sramite celulita ili strija, kao uspomene na dijete koje se donijeli na svijet, zatucani ste, jer i najslavnije, najpoznatije, najbolje manekenke imaju taj isti celulit, možda samo u manjem obujmu.
Dok god sebi dozvoljavamo male, sitne ucjene ili potkupljivanje bonovima, kremicama, preparatima i mi mediji smo zatucani. A zatucani mediji stvaraju zatucanu publiku. I tako u krug. Dok god sebi dozvoljavamo da nas žicaju za objavu, a sve ne bismo li uhvatili potencijalnog klijenta, zatucani smo… Teško je s nama raditi kad kažemo NE, neću, ne odgovara našoj uređivačkoj politici ili mi se baš ne sviđa. Zamislite, kad kažemo NE, teški smo za raditi, ali ni hvala kada nas treba besplatno iskoristiti.
Zamislite se u šetnji na Rivi, na Stradunu ili Ilici, i neka vas za rukav „potegne“ 20 ljudi. I svakome dajte kunu. I tako se šetajte svih 30 dana u jednom mjesecu. I tako godinama. Divno je biti dobrotvor, ali ovo je daleko od toga.
Moj moto je „rasti i razvijaj se, uči“, a jednog dana ću vjerujem dovoljno „narasti“.
