O nečijoj vjeri, cijepljenju i još kojoj sitnici, se nikada ne pita i ne raspravlja. Trudim se ni ne pitati o nečijim ljubavnim izborima, osim ako se stvarno ne radi o nekoj dobroj prijateljici kojoj je nasušna potreba čuti mišljenje i pokušati joj otvoriti oči. I težak je to posao. Nekad ti trebaju godine da dama dođe do pameti, ako je ima. Muški prijatelji su tu mnogo jednostavniji. Općenito, muškarci su u većini stvari posve jednostavni. Ne znam zašto žene imaju potrebu sve to toliko zakomplicirati. Od izgleda, hrane, kozmetičkih preparata do očekivanja od muškaraca.
Međutim, postoje i te neke žene koje jednostavno ne znaju biti same. Ali, doslovno ne znaju biti same, pa vam se često učini kako skaču iz veze u vezu bez ikakve pauze. I ne samo da vam se učini, nego to doista i bude tako. Ružno bi bilo reći da skaču iz kreveta u krevet, jer se u 99% slučajeva ne radi o požudi ili nekom ludom seksu. One ne znaju funkcionirati same, ne znaju planirati same, ne znaju otići na godišnji odmor same, ne znaju kupovati same, ne znaju živjeti. Dosadno im je. Ne znaju kud bi sa sobom ako nemaju tih nekih suludih ljubavnih nedoumica i briga te sitnih, nebitnih svađa iz kojih se ništa pametno ne izvuče. Uvijek im treba netko, ne samo da bi potvrdio izbor, nego najčešće i odlučio umjesto njih. Strah ih je samoće…
Rijetke su one koje ne traže, rekla bih, čvrstu ruku, nekoga da zamijeni žarulju ili popravi vodu koja kaplje, da stvari simplificiram. I doista, različita je to hrpa žena, čak i uspješnih, samostalnih, dobrostojećih, koje uvijek trebaju tog nekoga da ih “čuva”. Moguće da je to tisućljetni odgoj u kojem su nas učili da samo male, sitne, nejake, nesposobne… Moguće da su nas i učili da nam treba taj neki princ na bijelom konju, iako najčešće dobijemo neko magare koje nam nikako ne zna pročitati misli. Moguće da su nam u genetski kod učitali da smo ništa bez druge polovice i da smo nitko ako se nismo oplodile i postale majke. Da smo ništa ako smo same. I odaberu nešto, pa recimo to tako – neprikladno, nemoguće, komplicirano, neodrživo…
I doista, jedna od mojih prijateljica je priznala da ne zna biti sama. Znamo se više od polovice našega života i tek sad je priznala da ona to sve zna. I koliko god je svjesna da trenutna veza doista ne vodi ničemu, toliko uporno to isto odbija priznati i napraviti neki normalan korak.
I toliko se gorko nasmijem jer joj pokušavam objasniti da sebi treba biti na prvom mjestu. Da ne treba čekati i da u jednadžbu ne treba, pod svaku cijenu, ubaciti i njega…
Da ne treba nagovarati i pregovarati.
Da se obično u životu stvari same od sebe slože da kad je TO pravo TO.
Stvari idu same od sebe. Ne treba ih požurivati, gurati, izazivati ili provocirati. Ne treba čekati!
A vrijeme prolazi, kao što voda teče ispod nekog mosta… Teče i teče i teče…
I godine prođu, a zapitaš li se: “Je l’ bih ja sve ovo ponovila? Svaku suzu, ljutnju, neodlučnost…?”
Znaš, mislim da ne bi…
