Drama Queen: Daj mi objasni što je to: “Pametnomu dosta”

Nikad mi neće biti jasan zaključak teme ili rasprave koji završi rečenicom: “Pametnomu dosta!”. Najčešće ostanem zbunjena argumentacijom, odnosno nepostojanjem iste. Tako se to o pameti  “opali” da pomisliš istinski kako si možebitno glup. A glup si u puno stvari, što je istina, pogotovo kada pokušavaš u argumentaciju ubaciti mnoštvo relevantnih činjenica koje se čine ključnima za donošenje nekog zaključka o određenoj tematici.

I onda ti opale frazu o tome kako bi pametnim ljudima nešto trebalo biti posve dovoljno za razumijevanje. Za zaključak. Sapienti sat. Pametnome dosta. Ako imaš imalo soli u glavi, shvatit ćeš što ti govorim.

Fascinantna mi je ta zlouporaba latinske izreke koja na internetskim bespućima prekine svaku konstruktivnu raspravu osobito u onim momentima kada ni ne želiš pokušati shvatiti uzroke nečijeg postupka. Moguće ga i opravdati, sagledati iz više kutova, ući dublje u problem. Ne, ne želiš zamarati mozak. Tako mi se bar čini. Nešto kao – svakom loncu poklopac!

Glumice. Socijalni radnici. Etničke skupine. Postporođajne depresije. Zlostavljači. Žrtve. Nasilnici. Financije. Ograničenja. Strah. Zakoni. Nerazumijevanje. Problemi. Komunikacija. Pozornost. Korupcija. Uvjeti. Okretanje leđa.

I tko zna koliko sam riječi uspjela zaboraviti pobrojati u križaljci života. Života koji je prekratak, a dragocjen, da ga toliko olako shvatimo.

Sapienti sat postaje, u mojim očima, izraz nemoći. Izraz netolerancije prema drugačijem, a možda i kompleksnijem mišljenju i razmišljanju. Ratni je to poklič poziva na linč, bez rasprave. To je tako i nikako drugačije! Tako mora biti!

Život može biti jednostavan, ali najčešće to nije. I najčešće ga sami zakompliciramo postupcima, ali i ne činjenjima pravih stvari. Ono, kada kao promatrači, gledamo kako se oko nas odvijaju tuđi životi, a mi mislimo da nije naše pravo, da nije naša briga uplitati se dok ne bude posve kasno. Pustiš da žive, odmičeš se i ne petljaš.

I onda kada je kasno, bacamo kamenje, kao da smo mi ti, bez grijeha. A grijeh je često, kako rekoh, i ne činjenje. Usuđujemo se suditi, vikati, vrištati… Bez da smo razmislili. Bez da smo riječi odvagnuli dva puta.

A zamislite samo, koliko često okrenemo leđa, praveći se da ne vidimo, da se nas ne tiče… A sudimo! Tko nam daje pravo da sudimo?

I nismo ništa bolji…

I nismo ništa naučili…