Današnji tekst počet ću riječima kako se nadam da nikoga, zapravo, neću uvrijedi i, nadam se, možda pomalo naivno, da ću nas sve osvijestiti. I, ne, ne znam od kuda mi pravo da si dajem tu moć pokretača na neku promjenu. No, čemu opravdanja? Možete jednostavno odmah prestati čitati.
Povijest ili što!?
Gledala sam izvanrednu sjednicu Hrvatskog sabora. Nekako, kao povijesni je to trenutak, pa ga nikako nisam htjela propustiti. Ovo je jedan od onih momenata koji bi se, moguće, mogli naći u povijesnim knjigama ili na ispitima generacija nakon nas. Ako Hrvata uopće bude…
Ne znam otkud mi tolika želja za tim mazohizmom, ali evidentno je da se pokušavam kazniti za tko zna koje grijehe. Tko zna što mene stvarno muči, to su valjda pitanja za psihologe i psihijatre, pa sam sprema cijeli dan samu sebe terorizirati… Tri dana… Evidentno da pokušavam samu sebe isključiti, onesposobiti i samoj sebi reći koliko sam blesava i glupa.
Imam li izbora?
Znate, ja sam među onima koji nisu prošli put izašli na izbore. Ja sam među onima koji su pomislili da zapravo i nemam neku opciju. I, doista gledajući tu sjednicu Sabora, shvatila sam i da nisam imala nekog izbora, slušajući i gledajući prisutne doslovno po cijele dane. I sram me je. Stvarno me je sram.
Ne mogu reći da sam lijevo, ne mogu reći ni da sam desno. Ja sam među onim ljudima koji žele da su svi slobodni, da su svi sretni, da svi žive dostojanstveno od rada svojih ruku ili mozga. Želim da nitko nigdje nikoga ne ponižava, mobingira, cyberbullyra, psihički zlostavlja ili tuče. Da nitko nigdje nikoga ne naziva pogrdnim imenima… Ja sam među onima koji žele sretne, zadovoljne i ispunjene ljude oko sebe.
Među onima koji žele voditi neke pametne rasprave o nekim pametnim stvarima, ako je išta više na ovome svijetu pametno ili sveto.
Inertan, nepokretan, nepoduzetan, pasivan
Nažalost, gledajući doslovno po cijeli dan sjednicu Sabora, shvatila sam da dok sam ovako inertna i dok evo samo trošim kičmu i tipke na tipkovnici, ništa neću promijeniti, niti što napraviti. I doista, okružila sam sebe različitim ljudima i svi ti ljudi su u svoj srži dobri, ali isto tako inertni. Klonim se onih zločestih, klonim se onih proračunatih, klonim se onih koji gledaju jedino i isključivo sebe. I, zapravo, kada se bolje okrenem oko sebe, pa i nemam ja toliko puno ljudi.
Gledajući tu sjednicu Sabora, gledajući njihova prepucavanja, pa rekla bih to prostim, „kočijaškim“ rječnikom koji će razumjeti svatko, od onog nepismenog od onog visokoobrazovanog, gledajući ta njihova “nadjebavanja”, shvatila sam samo jedno – nema tu sreće.
Put kojim rjeđe se ide
Nemamo isti cilj. Mi, zapravo, ne idemo istim putem i nadasve nas ne brinu iste brige. Ti ljudi ne vide, ti ljudi nisu osvijestili ništa… Ne muči nas ista inflacija, ista rata kredita, isti nepotizam, ista korupcija… Ej, cijeli dan i opet sutradan, ja gledam tu lošu komediju i mislim da nisam normalna.
U ovom svom patetičnom, možda i nepotrebnom pokušaju da samu sebe kaznim, a vas pokrenem, ja ne vidim kakvu mi to budućnost imamo. Kako je krenulo, možda mi i zabrane da pišem…
U meni više nema onog domoljubnog ponosa, nema ponosa u kojem se izjašnjavam kao Hrvatica. Uzgred rečeno, na zadnjem popisu stanovništva sam bila stanovnica svemira, dok me striček popisivač gledao u čudu.
Stvarno je žalosno u kakvom svijetu živimo. Kao da nam potres i nevremena nisu bili dosta. Očito će taj neki Bog, nebitno više čiji, trebati poslati i one skakavce. Možda onda naučimo nešto.
Do kada ćemo mi ovako!? Je li nam stvarno (većini) dobro ili nas više nije briga ili što? Odakle nam tolika opravdanja? Zar smo slijepi? Što!?
Što ćemo?
