Kao velika ljubiteljica statističkih podataka i njihove interpretacije (znam, dop****** sam s tim, ali me baš briga), trebala bih znati i analizirati 2015. godinu. Me ne! Ne brinite. Ne mislim se baviti sapunicama zvanim „Most“ ili slično. Važno je počistiti prvo u svom dvorištu, vidjeti brvno u svom oku… Zar ne? Čemu se baviti drugim ljudima?! Trebala bih znati što sam, onako Eastwoodski, odradila u maniri „ Dobar, loš, zao“.
(Evo i isječka da znate da se referiram na talijanski epski špageti-vestern Sergia Leonea iz 1966. godine.)
Bila je ovo zanimljiva godina. Prepuna nadanja i pozitivnih misli koje su me, na kraju, dovele do toga da totalno ne pop*****! Nije da sam pročitala neku čarobnu knjigu o samopomoći koja me dovela do orgazmičkih shvaćanja svijeta oko mene, ali sam se nekako prepustila životu i shvatila da neke krive “drine” ne treba uopće dirati, niti se njima zamarati. Na „ignore“ su mi.
I klapa to tako, vjerovali ili ne. Možda sam se kasno sjetila, ali sam se sjetila. A to je važno! Sjetiti se, jer bolje ikad, nego nikad.
„Dobar, loš, zao“
Život je prekratak da se zamaram svim i svačim pa i mišljenjima drugih ljudi. Zaboli me. Zaboli me privatno. Zaboli me poslovno. Naoko sebičan, stav „dok je meni dobro“ savršeno funkcionira.
Jer dok je meni dobro, ne maltretiram druge svojim problemima i nisam emocionalni vampir koji dane provodi žaleći se na sve i sva. Dok je meni dobro, ugodno sam društvo novim, a bome i starim prijateljima. Dok je meni dobro ne sramim se reći ljudima da ih volim i da sam sretna što sam ih srela, upoznala, ili jednostavno konačno doživjela u ovoj 2015. godini. A upoznala sam ja puno toga. I dobrog i lošeg i zlog. Kako Gabi pjeva „pamtim samo sretne dane“, pa se neki događaji stavljaju u ladicu naziva „zaborav“.
Gledam emisije o kuhanju i vrtlarenju, iako mi je Dubravica postala kulinarski vrhunac, a ni žardinjere nemam na balkonu. Ali, zaboli me… Opušta me to. Čini me sretnom.
Sretna sam zbog moje 3 najbolje prijateljice. Jer su sve 3 promijenile životne navike. Žive zdravije, sretnije i s manje problema. E, ta statistika je najbolja! Jer dok je njima dobro, ne zabrinjavaju me, ne zamaraju me njihovi problemi, njihove jadikovke, a dane druženja provodimo na babinjacima, vesele, nasmijane, neopterećene… One su moj „S.A.T. tim“ kojem se uvijek mogu obratiti. U dobru, u zlu…
Sretna sam jer sam ove godine prvi puta pričala o menstruaciji i seksu s kumčetom, dok joj je mama mijenjala boje. Sretna sam jer joj je razmjena tjelesnih tekućina još uvijek „bljak“ i sretna sam jer postoji nada da, kad poželi raditi takve stvari, ima povjerenja u mene i pita za savjet.
I sretna sam što mi njena mama vjeruje, jer to su važne stvari, a mladost je uvijek i ludost.
Manje sam sretna što sam u ovoj godini dobila „dijagnoze“ i kilograme. Ali, ne zamaram se time. Jer, osmijeh na licu privlači kao magnet. Provjereno.
Sve najbolje….
