Volim ljude koji nemaju kompleksa. Volim ljude koji prije svega vole sami sebe, koji se prihvaćaju, jer to znači da mogu voljeti i druge. Svakome od nas je kroz život trebalo nešto vremena za prihvatiti koji puta nos ili usne ili nemanje poprsja… Lijepo je biti samouvjeren. Hodati visoko dignute glave, onako da te boli dupe za sve… Ali, imate li doma kakvo ogledalo? Kako se nanosi rumenilo?
Ne znam kakve modne kombinacije volim, kakve stilove. Valjda one koje su mi u datom momentu simpatični ili udobni. Ali, mi smo odrasli u neka druga vremena, u vremena Name, Borova, Uzora, uz listanje Burdi i krojačice…
Ne opterećujem se kombinacijama materijala, boja, stilova ili uzoraka. Koga briga? U milijunskom gradu bi to trebalo biti svejedno. Izgubiš se u masi koja i onako ne mari ni za što, pa ni za umiranje na sred ceste. U nekoj seoskoj zabiti, valjda, moraš nositi ono što nose drugi. Brijem da bi moralo biti tako. Ili se možda varam. Ne znam. Izgubila sam se u pravilima. Nije da se hvalim modnim izričajem, da se razumijemo, više me brine mir u svijetu.
Zadnjih par dana održavahu se neke revije, pa i eventići. Posjetih neke. Glavno pitanje nekima od posjetitelja bilo bi upravo ovo iz naslova. Nešto poput: „Halo, momak, imate li ogledalo doma?“. Da, da ne bi bilo žena je ženi vuk, da ne pomislite kako sam zavidna, iako bi se većinom i odnosilo na neke od dama. Kako reče jedna moja kolegica, u prvom redu revije sjedi neka baba. Kaže mi, nekako joj poznata baba, da bi na kraju skužila da je to neki novi modni izričaj, okrunjen sveprisutnim pletenicama, jedne naše zvijezde.
Ali, kako ništa nije stalno i kako se sve vrti u krug, a moda ponavlja, brijem da ćemo se vratiti i u zlatna doba Evrovizije ili ti Eurosonga, i natapiranih frizura i naramenica, ako je suditi po izgledu kćeri predsjednika Hrvatskoga sabora kojoj, na sreću ili žalost ne znam imena. A kažu curetak ima dvadesetak godina. Strava. Skoro sam pomislila da mu je žena… Podsjeća me na moju mater devedesetih i moju krizmu. Tada se to furalo.
Veselim se jedino što su se izgubile, negdje putem, one muške hlače koje vise do koljena i pokazuju natpis marke gaćonisa. Moguće da im je bilo udobno, sve se provjetrava i prirodno visi. Trenutno se veselim visokome struku traperica. Konačno ću naći neke hlače koje će uspjeti pokriti moju guzičicu! Uvijek me bio strah ispalih crtica ili Mercedes znakova kakvih čipkastih tangica. Isto tako, nasmijah se galopu paradnih konja, odnosno ženkama koje se lome u visokim petama. Ako niste znali, manekenke vježbaju hodanje. Nije to tek tako!
Da prestanem popovati, poanta teksta bi trebala biti kako ne stoji sve svakome. Ali, jab** ga. Trend je trend, pa se nagledah ispalih špekova, trbuha, guzica, debelih nogu i sisa. Slatko mi je to kako se grozimo dojenja na javnome mjestu, ali slinimo nad silikonskim sisama propalih, zagorenih zvjezdica koje nitko nije upoznao s opasnostima kvarcanja.
Grozim se napuhanih frajera s lančinama od 2 kilograma, makar to bio stil kakvog repera, a ne nužno izigravanje pape. Vjerujem da im žene/cure stalno moraju masirati vratove. To mora boljeti! A tek ova priča o tetovažama! Ono kao nekad si trebao biti narkoman, lopov ili kakav luđak da bi, valjda, bilo normalno imati tetovažu. Baš sam rekla 5Ri da će usred pakla, ako je vjerovati onom popu. Jeb***, valjda će prava ekipa baš biti tamo, skupa s mojom babom, ako je grijeh nad grijehovima tetovaža. Moram odmah odabrati neku, ali ne pogrdnu. Kakav cvjetić, da sam u skladu s portalom za kojeg pišem. Zamislite me u paklu, ne zbog 7 glavnih grijeha, nego zbog She.hr loga s krunom na lopatici.