Sretna sam da je hrvatski puk konačno izašao na ulice iako nisam sretna brojem ljudi. Neću se praviti pametna, pa ću priznati da sam i sama sjedila i grijala se doma. Vrgorac mi je trenutno daleko, iako u potpunosti mogu shvatiti njihov očaj, ali i uvidjeti neke beneficije od tunela.
O Spinrazi ne znam skoro ništa, ali o SPIN-u (pomodni izraz nas koji se bavimo odnosima s javnošću, potez kojim se nastoji izmanipulirati javnost i prikazati neke osobe, događaje ili proizvode boljim nego što to stvarno jesu) i RAZI (ona je 6. lipnja 2018. promijenila ime iz Razvojne agencije Zagreb -RAZA, u Zagrebački inovacijski centar ili jednostavnije – ZICER!) znam nešto.
Obećanje – ludom radovanje
Kada se čovjek pokušava pripremiti za pisanje neke (dobre) teme, nužno je i da pomalo googla. Tako sam i je evo zaguglala o Spinrazi i našla članak iz 2017. u kojemu gospodin Premijer obećava.
Uf! O obećanjima znam puno. Možda ne znam najviše, možda ne znam baš sve, ali znam puno.
Sjećate se onih obećanja, kad biste mami i tati rekli da nećete nikada, baš nikada više, primjerice, udariti mlađeg brata? Uf, obećala sam to sto puta pa prekršila sve do onoga momenta kada je moj dragi, tri godine mlađi brat, počeo vraćati. Tek tada sam shvatila da više nema zajebancije. Mali udara i to boli!
Shvatite da su bratski udarci i gnjavaža dio odrastanja i da ćete, vjerojatno jednoga dana, postati i najbolji prijatelji i pomagati jedno drugome, osim ako se ne priženite ili ne udate za neke debile. U mome slučaju, buraz je odabrao dobru ženu kojoj čak mogu reći i da ne davi, a da se gospoja ne naljuti. I volimo se, gotovo k’o prave sestrice i ponekad tračamo njenog muža, a moga brata.
Godine nisu samo broj
Žao mi je samo što ovu moju, gotovo idiličnu, pričicu ne mogu preslikati na ono Premijerovo obećanje iz 2017. Da vam ne kažem da me srce boli i suza krene niz lice kad shvatiš da godine ipak nisu samo broj i da zakonodavac mora imati neku administrativnu, dobru granicu za davanje nekoga lijeka, pa ako ste navršili tih 18 godina, u čekanju onoga obećanja iz 2017., pa ponovljenog u 2019., shvatite da ste se uludo radovali obećanjima i da ste stari. Stari ste, a na početku ste života i strepite jer znate što vas čeka!
Ma i vi, drage moje, sigurno imate obećanja i obećanja za koja ste shvatili da su same prazne priče. Što od roditelja, što od muškaraca, a što od vlastite djece. Ali, eto, nada umire posljednja. I možda se (po)nadate da nije sve na ovome svijetu tako crno.
Možda će zlatna polja Slavonije osvanuti kao polja zasađena kanabisom jer smo 2015. legalizirali medicinski kanabis i zaključili kako je potreban onkološkim bolesnicima, oboljelima od multiple skleroze, HIV-a i Dravetovog sindroma. No, dogodilo se ono što se najčešće i događa u ovoj državi – ostalo je to mrtvo slovo na papiru. A da vam ne pričam da se od industrijske konoplje može napraviti više od 25.000 proizvoda poput konopaca, tkanine, platna, papira, odjeće, goriva, do građevnog materijala. A Slavonija se iseljava…
S druge strane, alkohol je legalan, a već sam pisala o procijenjenoj brojci od 300 000 Hrvata ovisnih o alkoholu. I legalno se “urokavamo” tabletama za smirenje i potrošimo oko 160 milijuna kuna. Pokažite mi osobu koja je od popušenog džointa agresivna ili je izazvala prometnu nesreću?
Tom mišlju vođen, Prekršajni je sud u Slunju proglasio krivim i kaznio mladića koji je sa 1,95 promila alkohola u krvi mlatio svoju ženku sa 706 kuna i 41 lipu. To je kazna! Bravo! Zanimljive su te brojke!
Idemo raditi prostu matematiku koju i djeca kuže:
706,41 – 300 (jer je ležao u zatvoru koji dan)= 406,41 kn
406,41 -406,41/3 (trećinu iznosa oduzimaju ako platite na vrijeme) = 270,94 kn
Dakle, 270,94 kune…
A Zakon o pobačaju? To je za neku novu kolumnu.
Možda bismo trebali, ma koliko bili mali, poput moga brata s početka priče, početi uporno uzvraćati udarce.
Jednom ćemo i pobijediti.
