Drama Queen: Godine su važne

Osobenjak ili ne, najviše volim biti u svoja četiri zida – pod ključem. Susjede jedva poznajem. Sa svima sam na pristojnih dobar dan. Velike komunikacije nema. Nemam potrebe. Nema onoga posudi mi šećer, malo kave ili mlijeka. Dućan je blizu i radi stalno. Striček Ivica nam je osigurao sve, svakim danom, pa i praznikom. Ne može nestati.

Nisam samo ja takva. Koliko vidim, ni drugi nisu ništa bolji. Da vama sad ne pričam detalje o crnom petku od prije par godina, vrištanju i ubojstvu u zgradi. Pravi američki akcioni, sa začinom „Petak 13“ i dosta krvi. Eto… Dogodilo se. Vrištanje i mrtvac. A nitko od nas ni nos pomolio nije. Jedva da smo pozvali policiju. A moja bolja polovica, standardno purgerski: „ Pusti, što te boli Kikić“. Da ne kažem da je, na kraju, pod mojom prisilom, izašao među prvima iz stana, preskačući po dvije stepenice na treći kat, dok su ostali virkali kroz špijunku. Opet mi je dobar. Zna da me mora slušati, inače ću mu to klizeći startom nabacivati do kraja života. No, dosta sentimenta!

pixabay.com

pixabay.com

Današnji dobrosusjedski odnosi su se sveli na „molim te popišaj mi se u čašu, moram na testiranje, u povjerenju“. Istina živa. Ali zato, ne daj Bože kvara. Koga boli Kikić što pliva sve u stanu iz susjedova wc-a?! Svi su pametni i važni dok se igraju predstavnika stanara. Sve neki zbunjeni i nesposobni. Lako je sjediti i čitati izvještaj o naplaćenoj pričuvi, a prvi kvar kao nuklearna katastrofa. Obavijesti o nestanku struje nigdje. A baš sam odlučila raditi od doma, što zbog plaćanja ZET-ove karte, što zbog ušteda na vremenu. Kaže mi frajer: „ Imaš internet!“. Najbolje bi bilo da cijele dane sjedim na netu i gledam gdje su eventualna iskopčanja zbog kvara ili održavanja kakve mreže. Imam internet!

Imam ja i televiziju.  Imam i cijelih šesnaest programa, ali je ni ne uključim zbog gađenja prema onome čime me pokušavaju obasuti. Ne da mi se stalno držati daljinski i prebacivati programe dok sa svih strana vrišti “reality show“ s jadničcima koji bi htjeli postati slavni, bez obzira na govornu manu. Plus neke pjevačice s mlađim dečkima i neshvatljivim mi stihovima. Kao da je razlika u godinama svjetsko čudo, kao da nitko nikada nije bio s nekim starijim ili mlađim od sebe pa je zavrijedio naslovnice, što tiskanih, što online izdanja. I ja sam sa starijim. Pa što? Čudna mi čuda. Kao da su godine odraz zrelosti ili pameti. I kao da su uopće važne! Najsmješnije mi je to što kada muškarac vodi za rukicu kakav curetak, to je baš super i on je vrhunska faca, da ne kažem *ebač.  A kad je obrnuto, eto ga baba napala dijete.