Covid kriza na svakoga od nas je utjecala u većoj ili manjoj mjeri. Nekima je bolje, nekima je gore, neki su se snašli, a treći su na rubu, što financijskom, što psihičkom. Tako je. Ljudi pucaju psihički i to je najstrašnije. Od gladi se baš u ovoj državi ne umire. Srećom.
Ni našu malu zajednicu nije zaobišla neizvjesnost povezana s krizom. Odjednom, i ono malo klijenata što nam je dolazilo kao, kako oni vole naglasiti, malom portalu, odjednom je odlučilo, da će povući svoja sredstva za oglašavanje i ostaviti nas na suhom. Nije lako čovjeku shvatiti da je nebitan u ovom velikom, gladnom svijetu. Je li tako?
Zadnja je godina dana u jednu ruku nikad teža, a u drugi ruku, nikad bolja. Mi smo mali. Snalažljivi. Hrabri. Možda pomalo ludi. Puni smo ideja i želja. I, što je najvažnije, naoko sigurna primanja u kontroliranom, korporativnom svijetu, ne mogu ugušiti naš entuzijazam, volju i želju. Jer, mi smo prepušteni sami sebi.
I teško je.
Dok drugi vole pokazivati idilične živote na Instagramu, Facebooku i ostalim mrežama, nas nije sram pokazati onu ljudsku stranu cijele priče i reći istinu.
Teško je.
Međutim, na nas se nadvija još jedan težak, crni oblak. Zakon o elektroničkim medijima i jedan njegov dio koji se zove Odgovornost pružatelja elektroničkih publikacija.
Moguće da je on vama nebitan. Moguće da vas ne zanima što u njemu piše dok na nekim drugačijim portalima od naših, pišete ono što mislite, nesvjesni da ćete možda upravo prekršiti taj zakon i natjerati vlasnike portala, pa i nas malih koji jedva živimo, da platimo milijunsku kaznu jer ste vi, eto, htjeli reći što mislite o nekom političaru, pjevačici, glumcu ili slično…
Sloboda govora!
Upravo najzanimljiviji dio interaktivnog sadržaja većine velikih portala (a mi smo oni mali, nezanimljivi, koji nemaju crnila ni žutila), upravo predstavljaju isprazna prepucavanja, provokacije, pokušaji duhovitih komentiranja, razmjene najgorih uvreda, veličanje zločina, šovinizam, pa i pozivi na linč. Apsolutno nepoštivanje drugačijih, što mišljenja što, recimo, seksualnih opredjeljenja… I to se sve odvija u takozvanom medijskom i paramedijskom prostoru, odnosno na društvenim mrežama i u komentarima ispod članaka. I većina tih komentara je vezana uz lažne profile, s kojima i neke od vas uporno sudjeluju u našim darivanjima. Ne zamjeramo vam. Zabavljajte se. Kod nas, bar se nadamo, neće biti govora mržnje…
Međutim, novim Zakonom pružatelj elektroničke publikacije odgovoran je za cjelokupni sadržaj objavljen na elektroničkoj publikaciji uključujući i sadržaj koji generirate vi, korisnici.
Dakle, medij odgovara za svaku vašu izgovorenu riječ. I medij će biti kažnjen. Cool!
Idemo se vratiti na sam početak. Kao netko tko se bavi, između ostaloga, i komunikacijom, moram naglasiti da u našem javnom prostoru ima vrlo malo dobrih komunikatora. Podsmjehivanje, javno izrugivanje, klevetanja, teške riječi… Čak se i najvećim komunikacijskim (samoprozvanim?) stručnjacima dogode gafovi početnika. Sve je to apsolutno normalno, pa i gledati i slušati kako svakodnevno, iz usta političara, raznoraznih stručnjaka, medija i inih, izlaze bujice smeća.
Ono što mene najviše brine, a vezano je za apsolutno sve dionike procesa javnog komuniciranja, od političara, sindikata, udruga, raznoraznih prosvjednika, zaštitnih lica koječega pa i kolega novinara… je ta ogromna količina lažne samouvjerenosti, bahatosti i nadmenosti… Jeste li i vi, kao i ja, primijetili kako nema neke normalne komunikacije niti s jedne strane, kako nema naznaka inteligencije sudionika, kako, zapravo, većinom čujemo samo bujicu uličnih dosjetki, opaski na razini kočijaša. Molim samo da se kočijaši ne uvrijede, ako ih još ima… Nema neke suvisle argumentacije, niti se prozvana strana zna obraniti, ako joj se uopće i da prilika da se brani.
Jer mi smo i tužitelj i porota i sudac.
Da tek ne spominjemo korištenje, velikih, stranih riječi koje onoj bakici iz nekog rubnog, sirotog sela, a vidjeli smo koliko “rubnih” sela imamo unatrag dva mjeseca, mogu samo pomutiti mozak… Koliko puta smo pozorno slušali, a nismo ništa čuli. I to je, isto tako, umjetnost. Pričati, a ništa ne reći… I tek nam slijede lokalni izbori i obećanja… A bome i prepucavanja u javnom prostoru…
Ne znam je li tko uopće svjestan moći dobre komunikacije. Dobrog argumenta. Pristojnosti. Jednostavnosti. Skromnosti. Težine izgovorenoga…
Ja bih današnju homiliju završila alanfordovski, obećavam da ništa neću obećati, pa tako niti ispuniti…
A vi se toga sjetite u idućim mjesecima kada budemo birali nove, lokalne mecene…
