Umjesto da ga ignoriram, kao on mene zadnjih par dana, posve smireno sam se javila na telefonski poziv. Znala sam da će nazvati. Jednostavno sam znala. Moje šesto čulo me nikad nije prevarilo, a ni procjena situacije. Tahofobija. Čista. Dovoljno da ga, na čuđenje ratobornih prijateljica, posve shvatim. Ne živimo svi u istom tempu i to je to. Ja (mu) nabijam tempo. Ne mislim kako sam neki novi vidoviti Milan, ali mi se sve više čini da neke stvari mogu, pa recimo to tako, osjetiti. Jednostavno dobijem nekakav čudni napad nervoze i znam. Nažalost, još nisam uspjela prokljuviti razliku u simptomima dobrog ili lošeg. S druge strane, svjesna sam kako nas strah najčešće paralizira, pa i natjera na glupost, a ja kao da se ničeg ne bojim.
Prije koji dan, onako, napola prisutna, slušala sam predavanje o tome kako moramo usporiti. Usporiti na poslu, dok vježbamo, dok se seksamo… Mislim, tko ne voli koji ‘quickie‘. Zapravo mi se učinilo otkrivanjem tople vode. Zašto nam treba stranac, zašto nam treba neki novi prorok ili guru da nam kaže kako je život postao posve ubrzan? Još će napisati knjigu o tome, zaraditi i putovati propovijedajući o (ne)brzini. Smiješno.
Znam koliko je život brz i posve svjesno slušam otkucaje svog sata, biološkoga sata, i čekam se ukrcati na pretposljednji vlak. Stalno govorim svojim prijateljicama da slušaju sebe, svoj unutarnji glas. On ti uvijek kaže sve. Samo ga ne ignoriraj. Tvoje tijelo će ti sve reći, ako si ga u stanju poslušati kojih 10 minuta. Ali ne! Mi smo opsjednute celulitom, starenjem, borama, špekom, obrvama, mrljama na licu, aknama, cijenom filera, kremama, vježbanjem, potrebom da se sviđamo nekome… Moj problem je što se ja ne želim sviđati. Ne želim trošiti energiju na gluposti, pa sam, kako mi kažu, predirektna i preiskrena. Muškarcima bih trebala mazno treptati, igrati se kažu… Nemam ja vremena za okolišanje. Život je previše lijep da bih ga polovicu glumila.
Ali, znate kad najviše griješim? Kad ne poslušam svoje tijelo koje mi u 21 sat i 30 minuta signalizira da odem na Savski nasip i hodam, dišem, gledam nebo i ispucam taj ostatak neke čudne energije. To je moj tempo. Tada najviše griješim prema sebi, ali i drugima, jer zaboravim da drugi samo nisu u mom tempu. Moj umorni mozak traži da još više umorim svoje tijelo, jer dok umaram tijelo punim mozak. Tako nekako.
Hej, uspori…
Ta priča o brzini i potrebi usporavanja mi se nekako učinila prigodnom za dobrostojeće damice koje se ne voze na posao i s posla 2 sata i koje ne rintače na nekoj blagajni, apsolutno na minimalcu, s mislima kako kupiti djeci svu silnu opremu za školu. A djeca znaju biti zla. Znaju biti zla pa te zezati za neke tenisice koje su iz prošlogodišnje kolekcije ili naslijeđene od starije sestre.
Ta priča o usporavanju mi se čini posve besmislenom upravo dok ovo pišem jer znam da je svaki utorak na repertoaru moje lupetanje, a nemam baš svaki utorak super zanimljivu temu koja će se klikati do ludila i zbog koje će mi urednica dati pohvalu, a ja se osjetiti važno i pametno. Ne lete mi prsti baš super brzo u skladu sa super brzim mislima i činjenicom da mi neispeglani veš danima stoji prebačen preko stolice i da bi ga bilo red iznova oprati jer se i naprašio i usmrdio stojeći tako, dok brzinski pečem šniclu, a rok pritišće… Dođe mi da pitam nekog novog gurua: „Ej, ’oš mi platit’ tetu pomoćnicu“. Jer, dok ga slušam, mogla sam peglati. Ali ne! On ne voli ni multitasking. Pokažite mi jednu hrvatsku majku, ili bilo koju zaposlenu ženku, koja ne multitaska na 3-4 fronta? Kuhaš ručak, koji je više večera i ispituješ dijete pjesmicu? Zvuči vam poznato?
Kako usporiti životni tempo kada ti šef, onako bahato, zakaže sastanak u 15 sati, ne razmišljajući kako netko od nas ima i dijete, u vrtiću ili školi, i kako ne mora baš svaki put ostati zadnje… I onda te drži, najčešće bespotrebno, do 17 i 30. I ti juriš. I gladan si. I umoran si. I dosta ti je. A i teta u vrtiću ima život iza 18 sati. Ali, to nije sve… Kako usporiti dok te kupac pritišće s nekim novim uvjetima, s nekom novom, uvijek nižom ponudom, dok te cijedi. Kupac je uvijek u pravu, i vi nikad nećete biti partneri. Ali, zato je važno pričati o društveno odgovornom poslovanju. To je posve moderno i u skladu s europskim standardima. Nema veze što samo glumimo. Neka selo priča. Važno je imati papir i busati se u prsa humanitarnim akcijama, filantropijom.
Zaključak? Ne postoji zaključak. Daleko smo mi od suvislih zaključaka, ili usporavanja, a tako blizu nekih novih strahova.
