Koliko god mislili da smo dobri, veliki, pametni ili načitani, malo je među nama onih koji su spremni priznati vlastite pogreške. Dapače, uvijek pronađemo način, ali i razloge, kako i zašto druge okriviti za sve što nam se događa u životu. To je naš prvi grijeh.
Žalosno je uporno stupati, korak po korak, ruku pod ruku, s vlastitim nezadovoljstvom kroz život. U životu ne teče uvijek sve glatko. Život nije isključivo i jedino sreća. Život je satkan od bezbroj osjećaja u kojem su ključni i tuga i bol i gubitak. Poraz, uspjeh, razočaranje… Sve je to život! Od kuda nam samo ta potreba da trčimo za srećom u svemu i svačemu?
Što zaslužujemo?
Po meni, drugi najveći grijeh koji sami sebi možemo napraviti, je vjerovati da nam je svemir, ili društvo, ili bilo tko drugi, dužan dati ono što zaslužujemo, odnosno ono što mislimo da bi trebalo biti u našim rukama. Nevažno radili se o nekom predmetu ili se radi određenom muškarcu/ženi, teško je osvijestiti činjenicu da nam nitko ništa nije dužan dati.
A i nerealno je očekivati da će se sve samo od sebe dogoditi, dok sjedimo skrštenih ruku i čekamo. Jer, eto, mi nešto zaslužujemo!
Roditelji nam nisu dužni pribaviti materijalne stvari na kojima smo drugima zavidjeli ili im (još uvijek) zavidimo, ali ni roditelji ne bi smjeli tražiti od djece ponekad nemoguću odanost i slijepu poslušnost, osobito u kasnijim godinama. Zapravo, nitko od nas ni nije tražio da dođe na ovaj svijet i posve je ružno ucjenjivati bilo koga zbog činjenice da vas je rodio.
Zar se ne bismo trebali usredotočiti na neke moralne vrijednosti, poštivanje i poraditi i na ovom odnosu kao i na svakom drugom?
Utrka za životom
Priznati vlastite greške u vlastitim procjenama, u vlastitim postupcima prema drugim ljudima, prema radim kolegama, pa i prema (bračnim) partnerima, a ponekad i prema djeci, gotovo je nemoguća misija. Naš ego je uvijek toliko jak da nam je nemoguće otvoriti oči. Iz nas samo zna izbijati bijes. Tko želi priznati da je odabrani put zapravo pogrešan put!? U utrci za zaradom, u potrazi za ljubavlju, dobrobiti, karijerom ili (prolaznom) ljepotom tijela – pogubimo se na putu.
I nismo bolji od drugih. I nemamo uvijek najbolje, najkreativnije ideje, niti imamo najbolje suradnike! Nismo uvijek originalni, nismo baš ni najbolje obučeni, a nismo sad baš ni najljepši! Nemoguće je reći da baš uvijek prihvaćamo vlastite emocije, nemoguće je reći da smo baš uvijek sigurni u sebe ili da smo radišni, ako smo, evo baš danas, pokušali izbjeći odraditi neki zadatak.
Sasvim je u redu koji put pokleknuti! I to je život!
Lažna motivacija
Šteta što se motiviramo iz posve pogrešnih razloga podgrijavajući bijes, mržnju ili čak vlastitu nesigurnost. Tako ćemo iz prkosa, primjerice prema bivšoj ljubavi, promijeniti vlastiti stil, smršaviti, obojiti kosu i naslikavat ćemo se do besvijesti samo kako bismo pokazali da smo dobro. Naslikavat ćemo se čak i s novim partnerom samo da pokažemo da smo sretni.
A to uopće ne znači da smo dobro! Naprotiv!
Umjesto da otpustimo terete koje ni ne trebamo nositi i poput pročitane knjige, odložimo prošlost na policu, mi podgrijavamo i podgrijavamo neke posve nepotrebne emocije!
Najveći blagoslov i vrhunac ljudskog života je pomiriti se sa stvarima takvim kakve one jesu, nazvati ih pravim imenom i zapravo priznati da ste glavni krivac za sve što vam se dogodilo.
Imate izbor
No, to ne znači da nemate izbora. Recite mi, vidite li u svakom problemu barem naznaku rješenja ili samo vidite sto problema? Kada se pomirite s onim što vam se događa i kada priznate da se prečesto zamarate nepotrebnim glupostima, možete krenuti naprijed. I gle čuda, osjećat ćete se posve lagano, poput perca.
Možete izbjeći probleme, a otkriti izazove koje ćete manje/više spretno rješavati.
Možete prestati tragati za odobravanjem drugih tako što će te priznati, odobriti sami sebe.
Možete prestati tragati za ljubavlju tako što ćete dijeliti pozitivne misli, uvažavati mišljenja drugih, čak i ako su posve suprotna vašima. Možete cijeniti nečiji trud i rad, iako je vama posve besmislen. Tako dijelite ljubav drugima. I ona se vraća, vraća se kad prestanete biti toliko ogorčeni i živčani na svaku sitnicu…
I neki će vas obožavati, drugi ignorirati, čak ponižavati vaš lik i djelo, a nekima ćete beskrajno ići na živce.
I to je život. Tako i treba biti.
