Uvijek me godišnjica smrti moje majke ili njen rođendan vrate u djetinjstvo. Uvijek se sjetim nekih glupih situacija, škole, lekcija i činjenice da nikad neću biti najbolja ni u čemu. Nikad tome nisam niti težila, na njenu veliku žalost.
Biti najbolji mi nikad nije pričinjavalo neko zadovoljstvo. Uživala sam u nekom „olimpijskom duhu“ koji te uvijek tjera naprijed. Nekad mi se čini kako je imala previše ambicija za mene. Kao da je htjela da učinim nešto veliko. A, gle mene? Ja u svome malom svijetu, ali sretna. Često se pitam što bi rekla na sve. Na moje piskaranje, veze bez veze, Medu ili Ruskog Princa… Bi li shvatila da sam, zapravo, sretna…
Uvijek je tu
Kada izgubite nekoga, ne izgubite ga nikad. Uvijek je tu. U sjećanju, u vašem karakteru koji vas beskrajno krene podsjećati na to da sve ono što ste mrzili kod vlastite majke je, zapravo, i u vama. Genetski materijal je zaista čudo! Nikad ga ne izgubite jer je u stvarima ili idejama koje ste nekad klepali. Nekad je u modnim dodacima ili trapez hlačama koje se opet vraćaju u modu.
We are all born to die—the difference is the intensity with which we choose…
Gina Lollobrigida
Nećemo dalje o gubitcima.
Znate li da sam voljela fiziku, gutala povijest i potajno piskarala? Čak sam i bila na prijemnom na PMF-u. Razmišljala sam o indeksu i činjenici da je to, kako je rekla moja draga mater, „najljepši posao za jednu ženu“. Dodajte k tome i duge, ljetne praznike.
Ali, ja profesorica zaista nikad nisam htjela biti. Mislila sam kako nisam dovoljno strpljiva, nježna i tiha i da bih te svoje, nesuđene, učenike maltretirala do beskraja. No, život te nauči strpljivosti, nauči te da sputaš koji put temperament i ugrizeš se za jezik. Nauči te da trepćeš očicama, iako bi najradije nekome opalio žestoki šamar. Rekli bismo, nauči te diplomaciji, ako je to prava riječ.
Tako je i u poslu. Shvatila sam da sam ja jedna od onih koje se nikada neće specijalizirati. Nakon deset godina u jednoj branši, nakon njene smrti, posve sam okrenula život i počela se baviti stvarima kojima se nikad ni u snu nisam zamišljala baviti. Ali, zato, iz dana u dan, učim, rastem, nadograđujem se i postajem svestrani, nespecijalizirani radnik koji misli da može sve.
Prije par mjeseci sam opet okrenula stranicu. Opet sam napunila pluća odlučnija nego ikad da zaista čovjek može sve što poželi, ako stvari pogleda iz pravoga kuta, ako se ne boji zgrabiti priliku, ako se ne boji koji puta, ako treba, i laktati sa slabijima.
Je li da zvuči pomalo bahato, arogantno, nestalno i nestvarno? Ali, znate što? Baš me briga za upitnike u očima mnogih! Koliko ja znam, život je jedan i nema reprizu!
