Već se neko vrijeme žalim na čudo zvano smartphone. Pretplata nije još istekla, tako da nema stihova kletve iz pjesme Natali Dizdar „zamijenit ću te gorim, namjerno“. Izda me baš onda kad ne bi trebao. Ali, tako to ide u životu. Kad se najmanje nadaš, dogodi ti se kamenčići u cipeli, da se baš ne opustiš previše. Baterija kao da traje 3 sekunde, pa plačem za nekom prastarom Nokiom koja još uvijek zna trajati 3 dana. Istina, ne klikam na njoj svaku sekundu, a nije ni ona baš tako smart… Baš kad pomislim kako sam uhvatila savršen kadar za kakvu objavu na društvenoj mreži, on se sledi… Otrča slatki pas, mačka lijeno zijevnu i okrenu guzu… A djeca?! Ih, ti valjda misle da sam luda dok vrištim „samo malo, još samo malo“ u nadi da će se baš umiriti u nekoj kjutić pozi… Srećom, šalice, čokolade i ine stvari ne mrdaju, ali da mogu govoriti sigurno bi vrištale „Ajmeee, koja si ti dosada“.
Konačno sjednem s njom na kavu i, naravno, baš kad sam joj nešto htjela pokazati, moje malo čudovište se zamrzne. Bog će mi morati oprostiti, ali većina kočijaških psovki nije izašla iz mojih usta zbog poslovično kompliciranog muškoga roda, nego baš zbog njega – smartphonea. I kaže meni ona a zašto ne pokušaš iskompenzirati nekakav dobar pametni telefon. Pa i tako vam u redakciju stižu hrpe PR-ova proizvođačke, tehnologijske, mobitelske „usta moja, hvalite me“ klike… I tako traže od vas da im to objavite za 0 (čitaj nula) kuna pa ih bar traži jedan takav super, cool, najpametniji među pametnima, čudo mobitel… Ono i kad treba i kad ne treba spominjat ćeš proizvođača, iskakat će iz paštete, dat ćeš mu tonu medijskog prostora. Savršeno, zar ne!?
O Bože kao dvije curice sjedimo, pijuckamo kavicu i hihoćemo se kako ću baš tražiti 2 super pametna komada. Za sebe i naravno, za nju, idejnog začetnika ove super potrage za savršenim smartphoneom. Odradit ću sve, pošteno, baš kako mi to Hrvati volimo – na kompenzaciju. Vidiš ti to, pa možda konačno nešto uštedim!
Popravim frizuru, namjestim osmijeh i trk kod urednice. Naravno, žena se slaže, razumije… Smartphone je nužno zlo… Bla, bla, bla… Vadi iz ladice 2 (čitaj dva) prijenosna punjača, neka mi se nađe. Jedan „no name“ i drugi super slatki, kao da me čula žena u njihovu PR-u, natpisa L’Oreal, jer vi to, naravno, zaslužujete… Mislim se, ovo mora biti dobar znak. Zaslužujem! Definitivno. Šaljem mailove. Čak sam super kjutić simpatična, umilna tona… No drama. Sve da se dodvorim… I dalje se hihoćemo nas dvije. Ona se sprema na daleki put, obećava super fotke s Tajlanda, s hashtagom našeg divnog proizvođača smartphonea… A ja trljam ruke!
A što reći u ovome teškom trenutku? Neki se nisu niti udostojili izgovoriti ne, a onima koji su napisali da nisu zainteresirani iskreno – hvala. Pristojni su.
Od tih super najpametnijih mobitela na svijetu dobili smo 0 (čitaj nula) mobitela… Ali, i dalje dobivamo mailove: „Dragi/draga, šaljemo super PR o super, gotovo uvrštenim u svjetska čuda, proizvodima… Objavite… Pohvalite… I, naravno, nemojte ništa od toga niti isprobati, a i mi vam za tu objavu nećemo baš ništa ni dati“.
A ja? Držat ću se one svoje, što nemam kupim. A ona? Fotkice stižu, meni su savršene čak i mutne i sretna sam jer se sunča dok ja lopatam snijeg.
