U pokušaju pisanja novih, ljepših, boljih i pametnijih riječi zastala sam i počela promišljati. Koliko toga čovjek zapravo ne smije naglas izreći! Kakva kritika!? Kakvo je to vrijeme došlo? Kao slobodni smo, a ništa slobodno nije.
Čim kažete nešto što se nekome drugome ne sviđa, odmah ste prozvani zanimljivim riječima. Ovisno o tome radili se o politici, društvu, modi ili ljepoti, shvatit ćete sve bogatstvo hrvatskog rječnika. Zvat će vas mrziteljicom žena i muškaraca, komunjarom, partizankom, pa do nekakvih seksualnih konotacija… Nešto tipa oronula baba, štraca, opajdara, skrndelj, rugoba, nedojebana, lezbača i tako dalje…
Postat ćete i Dnovinar, ako pišete o nečemu što se nekome ne sviđa.
Srce blizu guzice
U ovom modernom svijetu, više se ništa ne smije reći. Nikakva kritika! Ne smije se nikoga kritizirati jer svi imaju, kako bi rekla moja pokojna baba, srce blizu guzice. Na sve se živo uvrijede, ništa ne dožive kao konstruktivnu kritiku, opasku. Nešto na čemu bi možda mogli poraditi da bi bili još bolji. Najteže je nositi se s kritikom. No, možemo li očekivati da smo baš svima po volji? Naravno da ne možemo!
Ali, danas ne smijete kritizirati ništa. Ni rad odgojiteljice u vrtiću, a ni premijera. Ni neku glumicu, pjevačicu, glumca ili pjevača, pa čak ni influencere. U svakoj od opcija dobit ćete neki pridjev vezan za vaše vjersko, političko ili seksualno opredjeljenje. Ili ćete biti glupi!
Kada, recimo to tako, kritizirate domaći rad nekog od učenika, morate ispasti mrzitelj ili tog učenika ili njegovih roditelja. Na stranu činjenica da je dijete neuredno ili nemirno. To nije tema. Odmah ste mrzitelj djeteta.
Ako je kritika upućena na rad nekog saborskog zastupnika, recimo lijeve orijentacije, automatski ste u top 10 najvećih domoljuba i obrnuto. Čim se dovežete nekog s desne strane (ako uopće to na našoj političkoj sceni postoji, te strane) odmah ste komunjara, partizančina i tako dalje, bez obzira na činjenicu da se niste ni u pionire upisali!
Znamo li primiti kritiku?
Zapravo, imate toliko ljudi koji su naprosto nesposobni primiti konstruktivni savjet ili kritiku pa čak i ako imate apsolutno sve dokaze koji dokazuju koliko ste u pravu.
Nedavno, na jednom mom tekstu stajala je zanimljiva opaska, kritika. Naravno, pogodilo me kao što bi pogodilo bilo koga drugoga. Ali se nisam smela. Shvatila sam da su tekst lajkale žene, a da se tekst ne sviđa muškarcima. I znala sam u čemu je poanta. Ja sam stara, nedoljebana, ružna feministica. Tako me doživljava neki prosječan muški čitatelj. I to je čak OK. Jasno mi je da ne mogu shvatiti da postoje žene koje su u fazi da im ne treba muškarac.
Naravno, ni moji prijatelji se uvijek ne slažu sa mnom. Nekima sam preprosta i sirova, jer život je prost, jednostavan i sirov, ako ga živite punim plućima. Ako se ne želite zamarati toliko nebitnim stvarima poput neke krpice ili beauty tretmana. Nitko ne može shvatiti moj Crocs. Većini oko mene je ružan, a ja samo želim da mi je udobno i ugodno i uopće me ne zanima, niti kako to drugima izgleda, niti što će reći o tome. Na te kritike se ne osvrćem.
Ruski Princ i ja volimo i vodimo vjersko-političke borbe u kojima sam ja grešnica, a on svetiji od Pape. Jer, uvriježeno je mišljenje, prijatelji su međusobno tolerantni i uviđavni, a kritika je nepoželjna. Evo, ja takve prijatelje ne želim. Želim prijatelja koji mi može reći pogriješila si ili to ti stoji očajno ili kupi nove cipele!
Pričekajte nekoliko dana. Ohladite se i možda otkrijete da komentar, kritika, opaska imaju smisla. S druge strane, dobro razmislite na što i koga trošite svoje vrijeme!
