Volim one ljude s kojima se čovjek uvijek smije. Volim i one ljude kojima čovjek uvijek može reći apsolutno sve pa i da odjebu u jednom ključnom momentu, kada vam zaista idu na živce. Postoje ljudi kojih se u životu klonite i s kojima ste prilično oprezni.
Međutim, postoje ljudi s kojima, kako bi rekla Sanja Tatalović, vibrirate na jednoj posebnoj frekvenciji, pa u vama izazovu neku čudnu privlačnost. Onako na prvu, u vama probude nešto što zapravo već dugo, dugo, dugo ni sami niste probudili u sebi. Skoro ste izgubili nadu da se to (opet) može dogoditi.
Vjerujem kako ćete se pitati, kako žena, koja je službeno već tako dugo sama, zna toliko puno o muškarcima i vezama? Oh, znam… Nažalost (ili sam možda sretnica), svi muškarci koji, u zadnje vrijeme, na neki način dođu u kontakt sa mnom, većinom postanu moji dobri prijatelji. Većinom mi kažu da imam muški mozak, iako ne znam kakav bi to tip mozga bio. Da ih razumijem i da je sa mnom lako… I da me ne žele izgubiti… Smiješno, zar ne!? Uguraju me u ladicu naziva “prijateljica”!
Činjenica da svom iskrenošću i konkretnošću u njima izazivam da se otvore i pokažu svoje pravo lice govori da u meni u biti nema niti trunke zavodnice. Ne znam treptati okicama. Doista se ne znam mazno smješkati, ne znam gladiti kosicu te ne razumijem što je to pogled ispod drugih, dugih, možda čak i umjetnih, trepavica. Slobodna sam i slobodoumna. I prije svega, lijeno mi je glumatati. Znam i da mi se ti muškarci, u roku nekih pet minuta, otvore, da se opuste. Pokažu mi svoje misli, otvore svoje srce i vrlo brzo ugledam pravo im lice. Pa i činjenicu kojom od dvije glave kada razmišljaju.
Smatraju me doista zanimljivom, ali nekako nedovoljno tajanstvenom za neki osvajački pohod. Čini mi se da znaju kako mi ne mogu baš “prodati priču”.
No, kada se pak dogodi ono “nešto”, konverzacije su živahne, duhovite, duge… Neka intelektualna nadmudrivanja, jer sam u biti sapioseksualac. Ja nisam kula za osvajanje. Ja sam predator, baš kakav pravi, kršni muškarac želi biti. Problem je što ON to najčešće nije. Problem je to što mu je to „ti si lovac“ usađeno – možda odgojem. Problem je u tome što većinu žena treba osvajati ili su učene da puste muškarcima da bar misle da ih osvajaju.
Oko mene se ne treba truditi. Mene treba pustiti da se igram, da je zanimljivo, da lovim… Da igramo tenis nekim riječima, doskočicama… Da se loptica prebacuje… Da zabijem koji as i da na kraju, baš kao Ivanišević, osvojim svoj Wimbledon. Žalosno je što većinu muškaraca smatram dosadnima, poput komarca kojeg treba klepnuti da prestane zujati i dosađivati glupostima.
S druge strane, usudila bih se čak generalizirati, nikome ne treba netko nestalan, nestabilan, samoživ poput mene, pomalo nervozan i napet. Moja Desetka bi rekla da nikome ne treba netko „navalentan“, odnosno onaj koji shvati sve sada i odmah. Kratko i jasno, osvajački. Ono što sam ja shvatila, najčešće muškarci ne žele boraviti, ne žele se vezivati za žene koje ih pročitaju za tri sekunde i daju im to jasno do znanja. Ne žele žene koje se ne pretvaraju i koje iz njih, vrlo brzo, izvuku one najniže strasti.
Jednom će me taj predator u meni koštati glave. Već me košta nešto sna dok Viber-iram i vibriram s jednim od najzanimljivijih muškaraca koja sam upoznala u zadnje vrijeme.
Jučer me prijateljica priupitala kakvog bih muškarca sebi poželjela. Svela sam u matematičku jednadžbu sve svoje bivše i izvukla jednu konstantu upakiranu u različite oblike tijela, bolje očiju ili debljinu usana – duhovit. Da. Svi moji muškarci su bili, prije svega, duhoviti, a samim time i inteligentni.
Želim sebi duhovitog, inteligentnog muškarca s kojim ću se smijati svaki dan. Ono “NEŠTO” riječima neopisivo… Želim duh ispod ukrasnog papira ma kakav on bio. Star, pohaban ili možda mlad, sjajan… Znate i same koliko je ljepota prolazna…
