Opsjednuta sam statistikom. Opsjednuta sam i anketama. Koliko čovjek nauči iz brojčica! Brojčice čine čuda, naprosto su nevjerojatne. Ulazne, izlazne, ovakve, onakve ankete, predviđanja… S brojčicama nema zezancije. Ne lažu. Dakle, pogledajte samo ove brojke iz 2011. godine, kad nas ono popisaše. 4.283.889 stanovnika, od toga ponosnih katolika 3.697.143 ili ti 86,28% stanovnika. Imamo i vjeronauk u školama. Wow! Apsolutno impresivno.
Naravno da postoji razlog zbog kojega vam ovo pišem. Uvijek postoji, zar ne? Slušam u jednom društvu razgovor o famoznim dječjim obrocima u školi. Nažalost, uopće ne ulazim u nutritivne vrijednosti ili zdravu prehranu, jer je i o tome suvišno pričati u ovoj državi. Suvišno je pričati i o porastu broja pretile djece dok im guramo lisnato pod nos i nervozno razvozimo na različite izvanškolske aktivnosti. Ali, spomenut ću kućni odgoj i znak križa.
Što kada divnom djetetu, kršćanski odgojenom, u državi s 86,28% stanovnika katoličke vjere, kažeš da znaku križa nije mjesto u školi, za vrijeme školskoga obroka? Što kada to jadno dijete radi znak križa u većinski katoličkoj zemlji, kradom, skrivajući se od pogleda učitelja, u školskom sustavu u kojemu imamo vjeronauk?
Apsurd, zar ne? Što da to isto dijete nosi hidžab? Kakvi bismo onda bili prema njemu? I kakva je to osoba koja djetetu, koje ne stvara apsolutno nikakve probleme, može izazivati strah, sram od onoga što su ga otac i majka naučili u toplini doma, a nije psovka, nije bahatost, nije arogancija i nije nepristojnost?
Zar ne bi bilo logično i pedagoški ispravno, objasniti cijelom razredu da dijete radi znak križa ili nosi hidžab ili posti ili što već, jer smo različiti, jer smo tolerantni i jer je pravo bogatstvo imati moć razumijevanja i poštivanja drugih i drugačijih običaja? Zapravo me strah i pomisliti na neku drugu različitost ako je, u državi s vjeronaukom u školi, ovo moguće.
Dakle, nismo mi ni K od katolika, mi smo samo K od konzumenta ili goli K, većinski vjernici, blagdanski žderači, ništa više. A dosadna sam i Bogu i čovjeku s pričom o toleranciji. Zar nisam?
A ljubimci!?
Nadalje, pokušala sam u statistici pronaći i broj stanovnika s kućnim ljubimcima. Mačkama i psima, pticama… Nema toga, ali ima broja ovaca, goveda, svinja, peradi… Šteta što nema. I te bi mi brojčice bile mrak! Fascinantno mi je kad na Facebooku vidim raspamećenu ekipu u navali lajkanja mačkica, peseka i drugih bića. Da, svi su tako kjutić, slatki, ljubav najveća, ali kada “kenjaju”, nitko ono govno skupiti. Stočar pokupi govna, zar ne? Brine se za svoju stoku.
Eto, kakav sam imala dan, ako je njegov vrhunac vrištanje jedne zgrožene mame, s djetetom na boku, u olinjalom parkiću. „Pokupi to govno“, viče za šetačicom psa. Juri pas, juri šetačica, “osta ja u čudu, osta govno” pored ljuljačke.
Jedva čekam da uz kontrolore ZET-a i komunalni redarstvenici krenu nositi pištolje. Brijem da onda neću imati u što ugaziti! Bit će manje govana na putu.
