I tako vam mene naslovi hrvatskih portala (jao, mene, kao da i mi nismo “portal”) sve više podsjećaju na razgovore s mojom pokojnom babom! Voljela sam i babu i didu, mamine roditelje. (Voljela sam i tatinog tatu, ali, on je posebna priča.)
Baš smo imali neki poseban odnos, bila sam prvo unuče. Baba me čuvala, naučila me plesti, s njom sam znala raditi u vrtu i još svašta nešto… Kada sam se odselila, kada sam otišla studirati da se praktički više nikad ne vratim, često bih ih zvala nedjeljama i bili su to neki naoko dubokoumni razgovori.
Javio bi se često dida, i nakon minute, ono di si, kako si, viknuo bi: “Kate, Kate… Mala zove, brže!” I baba bi sletila, doletila, tko zna od kud, uzimajući zadihana telefon. Jer telefon u toj kući je donesen iz Berlina i nije se mijenjao stoljećima, pa nije bilo nikakve opcije da se, recimo, kupi neki telefon-slušalica ili, ne daj Bože, mobitel. Letalo se na telefon oduvijek! Dida je vjerovao samo u dojčland stvari. I ništa nije bacao.
Baba i ja smo, nakon pitanja za zdravlje, razmjenjivali neke soft-tračeve, ono tko je poznat u selu umro, a tko je rodio, tko se udaje ili možda ženi… Odnosno, ona je pričala, a ja sam slušala… I sami znate, nekad trebate samo te starce slušati. I to je to!
Tako i naslovi popularnih portala poprimiše ogromne razmjere konverzacije između mene i moje babe, žene koja ja jedva imala četiri razreda osnovne. Da se odmah ispravim, baba je bila pametna žena i bila su ono neka druga vremena kad je ona bila djevojka. Baka je postala relativno mlada, jer se i mlada udala, s 48 godina, umrla u devedesetoj. I da vam pravo kažem, većinu imena koja je baba nabrajala poput: “Ma znaš nju, ona ti je unuka one Mile, a ‘ ćer one Ive…” , nisam znala. Sad mi se to ponavlja s ocem, dok nabraja koga je sreo ili tko je umro u tom pustom gradiću. Pišem vam ova sjećanja kako bih vam pojasnila kako ne znam ni sve ove sudionike napisa brojnih, hrvatskih, poznatih portala pod imenom domaća ili domaći ovaj ili ona…
Babi sam odgovarala onako: “Aha, aha… ma ja, ja, ja…” Odgovaram i ocu tako.
Majke mi mile, za većinu osoba iz naslova i sa škrtih, mutnih sličica mi treba Wikipedija i Google, a smatrala sam se pametnom, učenom, načitanom ženom… Na ove napise, ne znam odgovoriti. Pravo me zbune.
Pa onda ova vam se udaje, ova trudna, ona rađa, zahvale, čestitke… I nikako da shvatim zašto to netko javno dijeli. Koji je cilj? Hoće ti to donijeti kruha, nahraniti ego, učiniti nešto dobra?
Još me više zbunjuju komentari ostatka svijeta. Zamisli, staviš tako neku sliku, komentar, a ispod psihički proljevi…
Zar nije jednostavnije prestati pratiti i komentirati događaje u nadi da će o njima jadni novinari prestati pisati. Jer znate što? Postoje statistike koje im kažu da ipak otvarate takve tekstove i da vas ipak zanima pljunuti na njihov ispljuvak od teksta.
Strašna je činjenica da puk voli te ispljuvke što čitati, što komentirati… I još je žalosnija činjenica da je to nekima jedini ispusni ventil! Ali, ono što iznimno zabrinjava, je broj nesretnih ljudi koji moguće tako traže pozornost što na strani pokazivača, što na strani pljuvača.
