Svi s kojima sam u zadnje vrijeme progovorila koju riječ, više ili manje, u ove zadnje dvije godine korone, izolacije, distance i sličnog, doživjeli su nekakvo „prosvjetljenje“ ili misle da su na putu istog.
No, koliko god da se čovjek trudi, ne možeš biti otok, ili Pale sam na svijetu, pa te se o tebe okrznu svakodnevne drame ili dramice, što iz političkog, društvenog ili ekonomskog svijeta. Ne može čovjek biti slijep kraj zdravih očiju.
Činjenica da ova bogata zemlja, ova mala Švicarska, kako joj tepaju hrvatski velikani i likovi s naših ekrana i pokoje karikature Nika Titanika, posve je bespomoćna, i nažalost, posve nebitna na karti svijeta. I, koliko god se mi busali u jaka, hrvatska prsa, a mene nazivali izdajnicom, feministkinjom, kobilom ili možda lezbom, nismo se pokazali niti malo pametnim narodom.
I, zaista, mi smo budale.
Najobičnije budale. I ništa više. I mi smo glavni krivci za sve događaje o kojima slušamo, čitamo i koje ogorčeno komentiramo rigajući vatru u komentarima iz neke jadne fotelje. Mi, i nitko drugi.
Krivi smo jer većina nas nikad neće biti u stanju izaći na ulice i reći da zaslužujemo više i bolje od ove zemlje, od ljudi koji je vode i od ljudi koje smo sami birali. Budale smo jer nismo spremni preuzeti odgovornost za svoj život i budućnost svoje djece pa, primjerice, izaći na državne ili lokalne izbore. Krivi smo, jer među svim pametnim ljudima koje sam upoznala, nema nikoga tko bi bio vođa. Nevažno radi li se o muškarcu ili ženi.
Kažu, pametni ljudi ne prljaju ruke politikom.
Bavimo se banalnostima. Bavimo se Hanama, Grašama, Mijama… Lajemo o tuđim životima jer nam je teško gledati svoj….
Totalno smo budale jer (po)vjerujemo likovima koji nas zamajavaju godinama i nasjedamo na njihove uglancane cipele i lijepa odijela, misleći da odijelo čini čovjeka i da je diploma ili doktorat odraz sposobnosti ili pameti. Bleje velikim riječima, prikrivajući vlastite greške dok nas uznemiruju ustašama, partizanima, komunizmom, Udbom ili nekim od ratova.
Koja budala živi u prošlosti, osobito ako mu budućnost i nije svijetla?
Hrvatska budala!
Budale smo, jer evo ne vjerujemo u sustav kojeg plaćamo, pa i ja tražim veze i vezice za informacije o bolesnom Ruskom Princu na jednom zagrebačkom odjelu. I on je budala jer je sve bilo važnije od njega samoga. I to lažljiva budala, jer lagao je i meni i sebi i tko zna još kome.
Budale smo! I vi i ja i oni, kako bi rekao Andrićev junak Karađoz o nevinosti zatvorenika Proklete avlije – nema nevinih!
Podržavamo i šutimo, jer nam je možda u našem malom svijetu trenutno dobro. Skrivamo se i mislimo da smo pošteni i duboko moralni dok svakodnevno varamo, na svakom koraku, nesvjesni vlastitog krimena. Pa se prošvercaš u javnom prijevozu, pa sestrama u bolnici daš poklon, učiteljici kupiš bombonijeru… Pa ja taksistu nudim kompromisno rješenje u gotovini, da mu gazda ne zna – ako me pričeka na parkingu. Kopirate knjige djeci na poslu, kradete sapun iz firme, olovke iz ureda…
Moraliziranje bez pokrića…
Malim, sitnim glupostima kupujemo naklonost, kupujemo prilike… I lažemo sami sebe. A to je ono najžalosnije. Kad čovjek živi u vlastitoj laži.
Sjetite se toga kolike smo budale kada zbog skupog plina budemo sjedili zaogrnuti dekicama, u termočarapama, u potpunom mraku. Kad budemo prelistavali kataloge i gledali kupiti proizvode pred istekom roka trajanja…
Mi smo budale. I točka!
Neka mi samo niko ne kaže za nekog: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno. Je li prešao prag ove Avlije, nije on nevin. Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo, majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo. [...] Ovde nevinog čoveka nema. Ali ima ih na hiljade krivih koji nisu ovde, nikad neće ni doći, jer kad bi svi krivi dospeli ovamo, ova bi Avlija morala biti od mora do mora. Ja ljude znam, krivi su svi, samo nije svakom pisano da ovde hleb jede. Ivo Andrić, Prokleta avlija
