Da sam svećenik, moja bi rečenica počela s: „ U ono vrijeme…“ Ma, nema veze! U ono vrijeme, kada sam ja studirala, nije bilo laptopa, nije bilo smartphonea, a nije bilo ni Google-a da bi ste uspjeli „proguglati“ u pet minuta sve ono što vas je mučilo. I koliko god mi se iz današnje perspektive neke stvari čine potpunim gubitkom vremena, barem dijagnoze nismo googlali i tražili pravna rješenja na netu.
U ono vrijeme, slušali smo predavanja u pretrpanim dvoranama, tek nešto nakon rata… Sjećam se i da sam “prijemni” pisala u jednoj od dvorana u kojoj su se sve stolice toliko klimale da me iskreno čudi kako se sve nije urušilo.
Gdje je sram?
Mjenice, čekovi, zadužnice, bjanko zadužnice… Sve nam je to bila, skoro, znanstvena fantastika, pogotovo nama koji nismo došli iz ekonomskih škola. Čovjek nije znao što to, zapravo, sluša. I bilo ga je sram. Vjerujem da bismo bili puno uspješniji studenti da samo mogli i znali „googlati“. Da sam bar s jednim klikom miša mogla pronaći informacije i fotografije svega onoga o čemu su profesori pričali. Morate znati i da su glavni pomagači profesorima bili projektori. U ono vrijeme, čitaonice su bile pretrpane i nikad nije bilo dovoljno mjesta u njima.
Doista, koliko puta je čovjek slušao, a zapravo ništa nije čuo. Kad kažem da ništa nije čuo, onda mislim da ništa od tih dva sata života provedenih na predavanju, ili u društvu s nekim, nije ušlo u njegovu memoriju i nije, zapravo, ništa shvatio.
Slušam, ali ne čujem…
Tako je i u ovim današnjim, lagano površnim, prijateljstvima. Čovjek puno toga sluša, puno lajka, puno puta napiše „divota, ljepota, prekrasnoća, slatkoća…“ Puno puta i nazdravlja, možda i jede, a da zapravo niti jedan problem, situaciju, dubiozu od onog čovjeka, koji sjedi preko puta njega, nije čuo. I to ne samo čuo, nego nije ni pokušao shvatiti. Doista, kažem vam, ljudi su se definitivno usredotočili samo na sebe i svoje potrebe i polako zaboravljaju ostatak svijeta.
A oko nas je bezbroj neispričanih, koliko dobrih, toliko i loših priča.
I trudim se ne samo slušati. Trudim se čuti. Shvatiti. Pomoći, ako treba. Vikati, ako treba. Objasniti, ako treba.
Moja prijateljica, inače socijalna radnica, objasnila mi je da sam promašila profesiju. Rekla mi je da bih bila odličan psihijatar! Uzgred rečeno, moje mama i teta su silno htjele da odaberem liječnički poziv. Nažalost, ja se nikad nisam osjećala dovoljno humanom.
Jasno i glasno
Nedavno sam i sama pokušavala objasniti situaciju u kojoj se nalazim. Jasnim, glasnim i konkretnim jezikom. Međutim, suprotna strana nije baš „doživjela“, ako je to prava riječ kojom bih to mogla opisati situaciju, ono što govorim. Odnosno, nije uopće čula onu poruku koju sam željela poslati.
Najgore je što ljudi misle da je “ma, tebi je to samo 5 minuta posla” isprika za nekorektne odnose ili izlika za neko volontiranje. A i baba bi rekla, pokoj joj duši, da je od govana teško napraviti pitu. Nažalost, tek kasnije shvatimo koliko su babe bile u pravu.
Naravno da se pitam na koga i što sam potrošila par sati svoga života, ako poruka i vrlo jasno iskazani problemi, nisu percipirani. Sugovornik i dalje po svome!
Priču sam ponovila još par puta, uljudno i smireno. I ništa. Pa sam se onda malo možda i zaderala. Onako, iziritirano, jer sugovornik ne prima informaciju. Klima glavom, i govori mi: „Da, ali…“
I tako, postadoh ja arogantna i bezobrazna.
I neka sam. Sa mnom barem znaš da nema zajebancije.
Kod mene DA, NE i ALI nikad neće biti u istoj rečenici.
