Drama Queen: Luđakinja

Prošli tjedan je bio doista zanimljiv. Proslavili smo dvanaest (12) godina postojanja, okrenuli brojeve telefona nama dragih, što bivših, što trenutnih ili budućih suradnika… Sjetili smo se i najboljeg kalendara ikad (radili smo ga za 2015. godinu) s (i dalje nama) najzgodnijim dečkima…

 

kalendar za 2015

 

Ja nisam od početka uključena u rad She.hr. Samo zadnjih osam godina, a zadnjih pet sam i vlasnica. Ne mogu si (do)dati neke zasluge koje uopće ne zaslužujem. To nikako ne bi bilo u redu. No, razgovor s jednim od dragih, bivših kolega, a danas suradnika i prijatelja, potaknuo me na malo razmišljanja. Razmišljanja o upornosti.

Ne trebam pričati kako je bilo doista teških vremena. Ne trebam pričati o krizama. I on i ja smo bili svjedocima previše toga. Ne trebam vam niti pričati što je sve pandemija donijela u i onako teškoj situaciji vezanoj za ovako “male” medije. A vole nas zvati malim, gotovo beznačajnim…  Ne trebam vam opće govoriti koliko se puta čovjek zna upitati što mu sve ovo treba.

Moj najdraži i jedini stric toliko se puta zna naljutiti na mene, smatrajući da sam izabrala teži put. Zovem ga stricem iako mi on to nije. On je stric moje mame i najmlađe dijete moje prabake – tek par godina stariji od moje mame, čisto da znate. On me vidi u nekoj od uprava velikih kompanija, sa zavidnom karijerom, budući da me smatra iznimno sposobnom i pametnom. Ali, recimo da on nije objektivan. On me voli… Takvo što se nikad ne može znati… A i uspjeh i karijera su rastezljivi pojmovi u mojoj glavi.

Teško je razmišljati o tome što bi bilo kad bi bilo… Što bi bilo da ste skrenuli desno, a ne lijevo? Što bi bilo da ste ostali s muškarcem od prije petnaestak godina ili da ste ostali na istome radnome mjestu zadnjih dvadesetak?

Ne treba previše analizirati prošlost.

Ne treba se vraćati u prošlost svaki dan, a mi smo tu, u Hrvatskoj, prilično navikli vraćati se u neka davna vremena.

Kažu da se iz prošlosti uči i da iz vlastitih, a i iz grešaka ljudi kojima si okružen, treba učiti. Da se ista stvar ne ponavlja sto puta – inače si budala i luđak!

Dobro. Onda sam ja i budala i luđakinja. Uporna sam ovih zadnjih osam godina i nekad to, i meni samoj, graniči s ludošću. Nekad je iscrpljujuće. Idem tim težim putem, ali putem koji me čini neopisivom slobodnom. Slobodnom da odlučujem sama sebi biti šef, čistačica, kreator sadržaja i kreativac. U mojoj glavi je milijun ideja, a u mome džepu tek crkavica… U većini glava nisam ni uspješna, ni bogata… Nisam i nikad neću biti influencer, spisateljica ili neko drugo zvučno ime… Možda mi doista priznaju samo da sam uporna i možda češće kažu da sam blesava.

Ali, znam što želim. A to je najveće bogatstvo.

Jer vidim, dragi moji, da većina ljudi ne samo da ne zna što želi, nego ne zna ni što neće. Idu onako kako ih more valja! Bespomoćni i obeshrabreni. Svi bi sigurno i gotovo! A toga više nema. Toga više nikad neće biti.