Zapravo, ja se uopće ne sjećam što sam htjela biti kada sam bila mala. Plesala jesam. Uvijek i svugdje. Ali, znam da nikad nisam htjela biti balerina. Nisam htjela biti niti pjevačica.
Slušala sam i onaj kričavi Eurosong, znala sve pjesme napamet, neke su bile i na francuskom o kojem ni danas nemam pojma. Ni gluma me nije zanimala. Bila sam sramežljiva i znam da se nekako mama brinula zbog toga. Nisam bila poput moga mlađega brata, spremnog na svakakve ludorije.
Sjećam se da sam se i s nepunih 15 godina uputila u jedan radijski studio i prvi puta, uz svoga prvoga šefa, pročitala prve stihove u eteru, sa srcem u grlu… To je bila najbolja terapija sramežljivu djetetu. Ah, to su bile godine! Danas s Ruskim Princem stidljivo pustim svoj alt svjesna koliko me opušta tih naših pola sata glupiranja dok blejim u zaboravljene note… Tko zna, možda ih iznova krenem učiti. Ta, nikad nije kasno!
Kriza srednjih godina
Sada, kada me pere kriza srednjih godina, konačno razmišljam o kakvom svijetu top modela jer je, navodno, moderno prihvatiti sebe kakav jesi. Dakle, punašna sam, relativno dobrodržeća, još ne i dobrostojeća, stara cura željna manekenskog angažmana. Punašni modeli su moderni.
Brendovi nam pričaju priče kako je savršeno biti nesavršen, imati pjegice, narančastu kosu, krive zube, klempave uši… Koliko ja znam, propagiraju se neke prave, istinske vrijednosti i sve to dok nam se polugole pevaljke prepune botoksa, nekih čudnih sisa koje ne poznaju zakon gravitacije, posve retuširane, smiješe s naslovnica. Zapravo, lažem. To više nisu osmijesi. Više su neki loši pokušaji seksi grimase iza napumpanih usana. Prave vrijednosti. Bože, kako mi samo volimo sebe!
Divno je pozirati i biti prava, seksi mama s trudničkim trbuščićem, samo me zanima hoćeš li jednako tako ponosno pokazati svaku striju ili progovoriti o post porođajnoj inkontinenciji ili možda depresiji? To kao da se događa drugima, a ne nama…
A celulit tek? On je katastrofa svjetskih razmjera, a posve je prirodan, tako bar kažu. Mjerkam baš svoj i ne želim se trackati onom kremom koju mi je urednica dala. Ne da mi se. Opet sam počela u nervozi grickati nokte. Ni lak mi neće pomoći. Možda me spasi rumenilo. Čula sam da malo rumenila osvježi lice, skine koju godinu…
Ružičaste naočale
Bože, lijepo li je nabiti ružičaste naočale i zaigrati #preserans, igru u kojoj se šetaš okolo i preseravaš, sam sebi važan. Čini mi se kako to radim zadnjih par dana. Sama sebi bitna i samodostatna. Posve razumijem Predsjednicu i njen naklon nakon baleta. Ta, uče nas da moramo “ispuni svoje snove” i da mislimo “samo pozitivno”. Tako je. Prihvati se takva kakva jesi. Sve možeš i sve ti je dozvoljeno. Uzmi stvar u svoje ruke. Ništa nije nemoguće! Zar ne učimo djecu koliko su posebna, savršena i super pametna? Ne radimo li od njih velike ljude koji se ne bi trebali bojati nikoga i ničega? Gdje su nestale skromnost, čednost, poštivanje?
Dakle, Predsjednice, samo naprijed. Zapleši taj balet ma što mi, Hrvati, mrzitelji svega i svačega rekli. I tako smo jedva čekali neki novi gaf da se nasmijemo, narugamo ili pokoljemo napadajući Te ili Te braneći. Kao da je Tebi naše mišljenje uopće važno!?
Život je lijep, nabaci Ti te ružičaste naočale… Stavi umjetne trepavice, izbijeli zube, odi na liposukciju i prihvati sebe kakva jesi! To je poruka novim generacijama. To ih trebamo učiti.
Ja se sad odoh spremiti na dejt. Jesam. Stavila sam i rumenilo i maskaru, subota je dok ovo pišem.
Pusa, bok!
