Rekao bi čovjek da je ovo još jedna normalan tjedan, ali nije. Daleko je od toga. Tjedan je ovo u kojemu sam, osim rođendana moje drage majke, koja bi napunila šezdesetsedmi, posvetila i strepnji nad dvoje meni dragih ljudi na operacijskim stolovima. Tko bi rekao da i ja znam biti nježna? Eto, znam. I ne sramim se. Još kad bih mogla pustiti koju suzu, imam osjećaj da bi mi bilo lakše. Ali, suze nekako ne idu…
Ana Kuhanec Brašnović bi mi rekla da se moram probuditi, povezati, opustiti i tako dalje…
Moram priznati, nisam dramatična, bar što se bolesti tiče. Nagledala sam se dovoljno bolnica i čula dovoljno dijagnoza da sam svjesna kako se to uvijek može nekome dogoditi i kako najčešće nije dobro gurati glavu u pijesak kada su nam već neki, naoko zanemarivi, simptomi pokucali na vrata.
Neće ništa nestati samo od sebe, niti će se neki problem čudom riješiti. Čak razmatram kao neku novu krilaticu i onu dobru, staru, populističku kako nema problema nego samo izazova. Držim se i one da će ti Bog jedino pomoći ako sam sebi pomogneš, pa na ovaj ili onaj način. Situacija će se već nekako raspetljati. Jedino je malo mučno čekati vijesti. Čekanje ubija.
Naravno, Ruskom Princu ću reći kako bolest nije sve što boli. Usrećuje me to što već dva mjeseca nije bio u svom suludom šopingu. Hvala ti Bože, sluša, pa nema svijetloplavih počivaljki, ružnih, skupih fotelja, a ni novih košuljica iz Zarice…
Božićno vrijeme je uvijek i vrijeme kada se donira, sponzorira, volontira… Ja nekako volim reći da sam se ja navolontirala. Ali, opet se nađu projekt ili dva u koje se bacim srcem. Srcem koje mi govori da se može gotovo sve. Da je svaki dan novi izazov i da, kada padneš, uvijek ima neka ruka koja će te dići. I ne mora to biti uopće neka poznata, svakodnevna ili prijateljska ruka. Nekad je to ruka potpuna stranca koji te razumije više od onoga s kim dijeliš dobro i zlo.
Sjećam se, upitali su me davno i zašto radim na tim neki projektima od kojih nekad nema neke velike koristi, pogotovo materijalne. Obično su ti projekti kod mene, mojom željom, vezani za neke, stručno rečeno, dobrobiti za zajednicu, ili ako ćemo to pitomije – za osobe s nekim posebnim potrebama.
Teško je nekome objasniti da je tvoj motiv zapravo posve sebičan, da je taj motiv nastao iz potrebe da pomogneš nekome drugom, kad već nisi uspio pomoći onome koga beskrajno voliš i na kojeg si često pomalo ljut jer se prepustio bujici života, da ga nosi i ljulja i vuče u svoje virove. Jer misliš da je mogao bolje i ne razumiješ zašto nije.
Sebično! Da, da dokažeš da se može, da je želja za pokušajem jedino što te motivira, da sram ne postoji, da je teško, ali slatko, da si zbog malih pobjeda, veliki heroj… I da ne moraš biti savršen. Da ponosno možeš, ponekad i figurativno rečeno, ustati i reći – jesam, ovo sam sad ja, neki novi ja…
