Čudni su dani iza nas. Je više ne znam trese li mi se tlo pod nogama, je li me hvata neka mučnina ili mi je otišao k vragu centar za ravnotežu. Aplikaciju ne želim gledati. Osobno sam držala laptop u ruci i stiskala uza se majčin poklon misleći kako ta grozna trešnja nikad neće prestati. Kao da je trajalo cijelu vječnost i bilo mi je gore nego kada je treslo u ožujku. Čvrsto sam držala te dvije stvari. To je sve što ja imam. Sredstvo za rad i dragu uspomenu. I, iskreno, ne trebam ništa više…
Pokušavali smo biti tihi i empatični tu na She.hr. Pokušavali smo biti radišni na našem drugom portalu – Profitiraj.hr. Pokušavali smo biti informativni na našem ZagrebOnline.hr, bez velikih, klikabilnih naslova.
Tihi, radišni i poduzetni iz poštovanja prema svima. Prema žrtvama, volonterima, prijateljima i rodbini koji su pohitali pomagati ili obavljati radne zadatke.
Mi, Hrvati smo još jednom pokazali koliko smo veliki, a opet koliko jalni.
Hrvatima nikad nitko ne valja. Toliko negative koncentrirane na jednome mjestu nikada ne može biti dobro.
Ne valjaju nam epidemiolozi, ne valjaju seizmolozi, ne valjaju nam statičari i građevinari, ne valja Caritas, ne valja Crveni križ, ne valja nam Vlada koju smo posve legalno odabrali… Ne valja nam ni Predsjednik. Naravno, ne valja nam niti jedan ministar ili kakav drugi državni dužnosnik. Pa, ljudi moji… Ipak je netko glasao za njih!
Kako li je teško živjeti s tolikom ogorčenošću, mržnjom čak prema svemu i svačemu…
Inače siromašni, ti ostavljeni i zaboravljeni ljudi, našli su se u ovoj velikoj nesreći. Nikad mi se nije činila boljom ona stara: “Para na paru, uš na fukaru!”.
I mogu vam samo reći osobni dojam cijele situacije.
Krizni menadžment i organizacija? Čini mi se kako nema reda kakav bi trebao biti! Iskreno to mislim. To me tako boli… Koliko ludosti i hrabrosti, ali i nepovjerenja prema institucijama dok ljudi hrle na potresom pogođena područja, bez pameti, bez straha. Domovinska sigurnost!? Što je to? Tko upravlja krizom?
Mi ništa nismo naučili iz naše prošlosti. Ni u potresu u Zagrebu nismo naučili ništa, a u ovom tek potresu smo pokazali koliko smo jalni i, čak, nesposobni…
Ne znamo slijediti ni pravila, ni upute…
- Sjedite doma, pazite se…
“E, baš idemo na rive i trgove, u grupe!”
- Ne ispaljujte petarde.
“E, baš hoćemo!”
Znamo se samo dijeliti… Na građane, seljake, brđane i one kulturne… Na dotepence i starosjedioce… Na vladajuće i one protiv njih, na lijeve i desne. Na teoretičare zavjera i ovce, na Dinamo, Hajduk, na Srbe, na Hrvate, na Rome…
Bože, koliko li samo volimo generalizirati i vrištati da su svi lopovi, a ne vidimo naše male grijehe…
Pričamo stalno o nekom lopovluku, nesvjesni da smo upravo iz ureda uzeli koju spajalicu ili listove A4 papira. Spominjemo korupciju dok vučemo vrećice u vrtiće tetama, učiteljicama u škole ili dok sređujemo sebi preglede… Jer, kome se čeka u nekom redu… Dok nam djeca prepisuju na testu ili dok gledamo kako ćemo gurnuti koji euro za bolju ocjenu ili prosjek u školi, pričamo kako su svi prevaranti i lopovi. Kupujemo diplome kako bismo imali bolje koeficijente za plaću na poslu koji ionako znamo raditi bez te iste diplome…
Ne vidimo mi svoje grijehe, ali smo tako spremni osuditi druge…
Hoćemo li biti bolji ljudi?
Nećemo.
Hoćemo li naučiti nešto novo?
Nećemo.
Brzo ćemo mi sve zaboraviti…
