Teško je danas definirati što je normalno, a što nije. Teško je definirati i istinu. Svatko ima svoje viđenje događaja, situacije, pojave i svatko ima priliku postati komentator. Naravno, ne smijemo to nikako zaboraviti, kod nas Hrvata, svatko može biti i nogometni ili rukometni trener ili čak sudac. To je bogatstvo društvenih mreža, to je bogatstvo građenja tisuća virtualnih prijatelja.
Nekad mi se čini da je to i bogatstvo usamljenih, frustriranih ljudi koje nema tko – ili koje nitko ne želi slušati.
A neki, eto i kleče po trgovima, neshvaćeni. I sve zbog guzica i sisa koje nam je Bog dao.
Društveno biće
Kažu, čovjek je društveno biće. Pomislim kako smo danas po tome najmanje ljudi. Svatko je u svome kutku, iza zaslona, sav važan u komentiranju, naslikavanju hrane ili djece, ili onoga, što svima najčešće i najviše smeta, trbuha, guzica i sisa. Gledaj, kako sam samo lijepa, seksi i što sve ne…
Ne. Ma, nije to jal debelog bapca, iako se ne mogu pohvaliti rezultatima vaganja, to je naprosto činjenica koliko su nam guzice i sise postale važne. Važno je imati bočicu s vodom u ruci, tankati se vodom i naduti poput žapca, šejkati do besvijesti u slatkim kompletićima. Šejk je hit! Valjda je i pračovjek šejkao. I vježbati!
A naslikavanja ispred zrcala fancy svlačionice? Šteta što se koji put ne može i miris dočarati. Ono, jesi se stvarno oznojio ili je sve u pozi?!
Ali, ljudi moji, zar ne bi bilo ljepše s ekipom skitati divnim zagrebački, splitskim, nekakvim ulicama ili kakvim seoskim stazicama u blatnjavim tenisicama, umjesto da šetkamo teretanama, rivama ili špicama, da ispijamo ionako skupe kave?
Za ne bi bilo ljepše priključiti se kakvoj javnoj ili ekološkoj akciji pa malo grabiti ili kopati, zasaditi kakav cvijet? Nema veze. Tko sam ja da sudim. Iskreno, nisam se ni ja pretrgla.
Samopromocija
Fascinantno je i to kako nam društvene mreže služe samo za samopromociju. Naći ćete hrpe uspjeha, savršenih outfita, manje/više uvučena trbuha i izbačene guzice i sise, te debelih, ili onako fancy mršavih, večera.
Nema neuspjeha.
Logično bi bilo zaključiti da su nam društvene mreže glavni motivator. Vrve pametnim idejama, citatima, slatkim sličicama divno servirane hrane, čarobnim pogledima i divnim plažama. Nekad mi se čini da u svako doba dana znam što je tko jeo ili pio, gdje je i s kim bio.
Strašno.
Srećom, u mome pubertetu nije bilo mobitela pa su te, i dečko i roditelji, teže locirali. Mogu samo misliti kako je današnjim tinejdžerima.
Društvene mreže vrve i naslikavanjem jedinoga blaga – djece, bez da se tko pita kakve sve opasnosti vrebaju iza nečijeg zaslona. Da. Sve se to događa negdje drugdje, a ne na brdovitu Balkanu, reći će mnogi.
I sve na kraju netko plati. Ti si samo mali kotačić u žrvnju konzumerizma i novih/starih marketinških fora.
A gdje je neuspjeh?
To je ono što se ja pitam. Gdje su nestali neuspjesi? Sve puno uspješnih, poduzetnih, sretnih ljudi. Nema neuspjeha, promašenih veza, promašenih situacija i baš je svaki izlazak najbolji ikad. Sve je prepuno prvih, najboljih, najvećih, najčitanijih, jedinih, tako različitih, a zapravo i sličnih.
Sve je puno riječi hvale, emotikona srca i vatrica, nigdje nema nikakvog negativnog komentara. Oni se šapuću u prolazu, tajno.
Zar je tako strašno priznati da nisi uspio, da si tu i tamo promašio cijelu loptu? Zar je tako strašno priznati da griješiš? Zar je tako važno zadržati privid sreće i uspjeha? Zar te to ne grize iznutra?
Zaboga, svi griješimo, zar ne? I zapamtimo: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi baci kamen.“
