Vijest koja nas je sve šokirala na trenutak je zamrznula društvene mreže, kafiće i obiteljske razgovore. Mene je ‘natjerala’ i da obavim dva telefonska poziva. Srce je počelo brže tući, prsti su nervozno tražili ta dva imena među kontaktima… Srećom, oni su dobro. Zdrmani, ali dobro.
No, koliko će trajati taj trenutak? Dan, dva? Hoće li nas ponovno obuzeti nezainteresiranost i neosjetljivost na tuđe patnje? Pitam to i vas i samu sebe. Hoćemo li opet tražiti krivca?
Gdje smo pogriješili?
Svi griješimo i ponavljamo kako je ljudski griješili. Ali,… Prvo, moramo priznati sebi da živimo u vremenu kada su zajednica i povezanost zamijenjeni lajkovima i emotikonima. U vremenu kada je tuđa patnja postala vijest za raspravu, prozivanje i dizanje halabuke, a ne poziv za djelovanje. Društveno odgovorno djelovanje bez vlastite koristi, cjelokupnog dobitka za širu zajednicu, praktički ne postoji. Gdje je nestala empatija? Kada smo prestali primjećivati znakove boli kod ljudi koji nas okružuju?
Pisali smo i pišemo o mentalnom zdravlju. Pokušavamo potaknuti i vas, drage moje čitateljice, da se zapitate kako je i vama i vašoj okolini. Mentalno zdravlje, iako je tema sve češćih rasprava, još uvijek je tabu. Ljudi se boje priznati da im treba pomoć jer će biti osuđeni, odbačeni ili ignorirani. Sustavi koji bi trebali pomoći, prečesto zakažu, a nekad su im jednostavno vezane ruke.
Pitamo se zašto? Zato što smo, između ostaloga, društvo koje lakše upire prstom nego što pruža ruku.
I? Što ćemo napraviti?!
Hoćemo li ostati ovakvi? Hladni, proračunati, nezainteresirani… Možemo li i dalje žmiriti na znakove usamljenosti, otuđenosti i boli? Ovo nije samo pitanje sustava u kojem živimo, nego pitanje za svakoga od nas. Kad ste zadnji put pitali nekoga kako je? Onako – stvarno? Kad ste zadnji put nekoga slušali bez osuđivanja?
Ako išta možemo naučiti iz ove tragedije, to je da se društvo mora mijenjati. Ne kroz propovijedi i prazne riječi, nego kroz konkretne akcije. Njegujmo kulturu brige – za naše prijatelje, susjede, pa čak i za potpune strance. Pružimo jedni drugima razumijevanje, suosjećanje i podršku.
Hoćemo li ikada naučiti išta iz tih grešaka!?
Nadam se da hoćemo!
Autentičan pogled na svakodnevne životne izazove, društvene norme i kompleksnost međuljudskih odnosa. Kolumne, pisane s dozom ironije i humora, pružaju osvježavajuću perspektivu, omogućavajući čitateljima da se poistovjete s temama i potiču ih na razmišljanje.
