Nekih tri godine nemam televiziju u stanu. Poklonila sam je. Ne želim televiziju. Ne želim osnovni paket programa u kojem znam da bih opet gledala vijesti i vijesti. Kao droga… U mome poslu je, kao važno, ostati informiran. I baš me jučer prijateljica zove kako bi me pitala želim li televiziju. Oni su kupili veći, djeci ne daju da imaju televiziju u sobi, pa eto, kako bi bilo da mi je pokloni. Često mi se zna dogoditi da u redakciju stignu paketi proizvoda koje ne koristim i koje i njoj, među ostalima, proslijedim. Čekam isprobati neki mikser jer je ona kupila bolji. Ne znam je li na to zaboravila ili je trebam podsjetiti. Želim taj njen mikser.
Vidite, mi tako funkcioniramo. Dijelimo. Dajemo. Pomažemo. Čuvamo. Nekad samo slušamo… Nekad je slušanje važnije od bilo čega. A ja često slušam… I ljudi žele da ih slušam… I čudim se kako ljudi ne čuju sebe…
I često ovih dana čujem kako sam se otuđila od ljudi. Nažalost, moguće da to tako i izgleda, ali ću vam reći da sam se umorila od ljudi. Od tog besmisla koji najčešće ide u korak s našim postojanjem. Umorila sam se od slušanja o stvarima koje su posve nevažne, nebitne i koje u konačnici ne donose radost duši. Umorila sam se od gledanja negledljivog, bila to Dora ili koji modni izričaj…
Želite mi reći da neka krpica ili parfem donose radost? Moguće. Privremeno. Dok ne poželimo još i još i još i dok nam ponestaje ormara i prostora i kvadrata… I nikad nije dosta i nikad nismo zadovoljni…
Nikad nisam nešto previše slušala Đorđa Balaševića, Olivera ili Arsena Dedića… Nisam se nešto previše divila ni Eni Begović ili Miri Furlan… Češće sam gledala Maradonu ili moguće slušala Chestera i Linkin Park. Iztok Puc i Zlatko Saračević su tu…
Njih više nema.
I toliko forwarduša s pričicom o crtici stiglo je na moj mobitel, a ljudi su nesvjesni koliko je to istina. Koliko je naš rok trajanja u bespućima svemira neznatan i nebitan. Koliko smo nevažni, nebitni dok pokušavamo biti važni, ugledni i čim bogatiji. I tražimo i tražimo i tražimo… Kao da nema sutra dok grabimo i grabimo i grabimo… Kao da ćemo to ponijeti na onaj svijet.
Smiješno mi je gledati vijesti i biti svjestan kako se tek mali djelić nekog klupka odmotava… Odjednom je cijepljenje poželjno, važno i kad vidimo elite da se cijepe želimo i mi svoju kapljicu cjepiva, a do jučer smo bili glasni i vikali: “Nikad!”.
Smiješno mi je slušati i opravdanja i kuđenja kad sam itekako svjesna da prilika čini lopova i da je u našem kodu mnogo toga zapisano dok vrištimo: “Nikad!”.
Doista? Nikad?!
Ljudi su zli. Sad plačemo i tugujemo, ali brzo zaboravljamo. Sad kao širimo ljubav, a već sutra će opet na red doći i ustaše i partizani i četnici i tko zna što ćemo mi još izvući ispod tepiha…
Lakše je biti ogorčen i nesretan nego pokušati shvatiti druge i biti bar mrvicu sretan s onim što imaš. Želite li promijeniti svijet, vlast, gradonačelnike, direktore…? Kako bi bilo da započnete sa sobom? Da promijenite malo sebe?
I nije važno imati puno… I tako je sve prolazno. Zar ste nesvjesni toga?
