Svake četiri godine, dok Amerika odlučuje o novom predsjedniku, iz europskih, udobnih, fotelja raspravlja se o glasanjima kao da je to najvažnija stvar na svijetu. Čini mi se da ni svoje izbore ne pratimo s toliko žara, kao njihove. Doduše, imamo i mi svojih ‘bisera’, ali kao da su nam njihovi, američki, nekako draži.
Njegovi birači, tvrde, Trump je onaj ‘tip koji ne glumi’. Doduše, glumio je čak u 11 filmova, par reklama te bio voditelj i producent – Pripravnika (The Apprentice). Isto tako je skakao iz stranke u stranku pa nam je i ta osobina nekako poznata. I naši skaču i preskaču. Vole se pa se mrze! Sad se centriraju, pa su desno… A zapravo su – nigdje!
Zato se tako lako poistovjetiti s njima, ali i s nekim načinima promišljanja.
‘Ako kaniš pobijediti, ne smiješ izgubiti’
Hrvatski predsjednički izbori trebali bi se održati u prosincu 2024. s drugim krugom u siječnju 2025. Neka vas ne čudi ovaj alanfordovski podnaslov, jer on je zapravo pravo obilježje svih kampanja. Prvo krenu prozivke, pljuvačnice, a nakon njih su uvijek neki trgovački pregovori koji će nas eto pripremiti za lokalne izbore negdje u svibnju 2025. godine. Šamara se na sve strane, izvlače se spisi, lijepe epiteti…
Američkim biračima nije smetalo to što Trump ponekad zvuči kao da priča u kodovima. Zapravo, upravo to žele: nekoga tko djeluje kao autentični ‘obični čovjek’, panjina, a ne političar s unaprijed pripremljenim govorima i velikim riječima koje mirišu na dosadu.
Oduvijek je bilo ‘kruha i igara’ pa nam se i ove naše hrvatske doskočice sviđaju i raspiruju strasti. Mašti naprosto nema kraja. Tko je što i kako kupio, čija mater ‘crnu vunu prede’, tko je čija ljubavnica, rodbina ili prijatelj… I nije važno što nekad neki dokazi govore suprotno, mi vjerujemo ono što želimo vjerovati! I tako nema ništa slađe od kakvoga trača uz šalicu kave!
Strah
Ah, strah. Ta divna emocija je pokretač svega! Od horor filmova do glasačkih odluka, strah od nepoznatog čini čuda! Društvo se mijenja brže nego ikada, teško se nositi sa svim promjenama pa eto idemo zazivati tradicionalne vrijednosti, izgovoriti riječ ‘domoljublje’ u svakoj petnaestoj sekundi… Bojimo se svega i svakoga… Boj se pedera, boj se partizana, komunista, rasista, šovinista, Rusa, Amera, Kineza Nepalca… Strah i strah i strah…
Treba se bojati i žena!
Koga briga što se po tradiciji ne bismo trebali razvoditi ili imati ljubavnike/ljubavnice! To sad nema veze! Koga briga za nepotizam ili korupciju, dok je nama dobro. Koga briga za sedam smrtnih grijeha, dok smo u prvom redu u Crkvi. Kad nam ne bude dobro, onda ćemo se pozivati na njih i prozivati – izgovarajući velike riječi! Tako to treba biti! “Poslije mene potop”, rekoše! Lupiše rukom o stol, hrabri da zaštite nacionalne interese.
Nakon toga, naručismo hranu koju nam je dostavio strani radnik na nekom klimavom biciklu! Tako je. I te strance treba potjerati. Samo hrvatski radnici trebaju dostavljati hrvatsku hranu! Ništa kineska kuhinja, ništa talijanska! Ništa burgeri! Ništa jeftina roba! Samo hrvatska roba!
Kad smo kod hrvatske robe, kiseli kupus, glava, 1,99 €/kg!
Kada se kupusu doda i do 8 posto skuplja junetina, i do 20 posto skuplja svinjetina pa i riža, ove bi godine za neke sarma mogla biti – pravi luksuz.
Živjeli!
Boj se ovna, boj se govna, a kad ću živjeti?
Meša Selimović
