Bio je to jedan zanimljiv tjedan. U duhu @knolldoll nagledali smo se gaća i tjelesa. Zamislite vi to, da apsolutno svi pokazujemo javno gaće i to ne samo na društvenim mrežama, nego onako, i dok šetamo ulicom. Biblijski. Kao Adam i Eva s listićem smokve! Lijepo je to kada se čovjek ne srami svoga tijela i kada je posve samouvjeren da je ono što ima i lijepo i posve dovoljno. Kada gledate iz ovoga kuta, šalje se jedna sasvim lijepa poruka koja bi mogla smanjiti prihode kozmetičke i industrije estetske kirurgije.
Vau!
Ono, svi puni samopouzdanja i slave ono čime ih je Bog podario. Savršeno! Još kad bi dao malo pameti, došli bismo u neki savršen svijet u kojem bismo se manuli prozivki vezanih uz komuniste, ovce, crvene, zavjeraše…
Međutim, savršeno ne postoji. Djevojke se unakazuju filerima, operacijama, izgladnjuju se, a da tek ne pričamo o Photoshopu i filterima bez kojega se gotovo više nitko ne fotografira. I počinju sve toliko sličiti jedna na drugu. I sve su nedodirljive… Ne daj Bože da uputiš kakav komentar, odmah si mrzitelj, zavidiš, loš si čovjek, staromodan, ovca… Kult tijela je strašan kult!
I sramota je stariti. Sramota je nositi bore.
Sramota je pričati o perimenopauzi i menopauzi jer – što? Više nisi žena? Sušiš se? Vagina ti je neupotrebljiva i nezanimljiva?
Ne znam kad je sve krenulo krivim putem. Neki dan sam se čula s jednim prijateljem i komentirali smo malo sve te situacije u kojima se nalazimo i nazvao me ekstremnom. Iz, doslovno rečeno, muškog biznisa, prešla sam u jedan posve ženski biznis. I moram reći – puno je lakše biti u muškome društvu. Puno manje pitanja, osuda, pogleda i komentara. Muškarci su u većini slučajeva toliko jednostavni i lako ih je učiniti sretnima.
Žene su tu puno zahtjevnije, ne samo što se izgleda tiče i vječnog traženja neke bolje verzije sebe i veličanja konstantnog nezadovoljstva svojim tijelom, a manje umom, nego i traženja partnera. I zaista mislim da ću, primjerice, biti sama do kraja života, budući da me ove omekšale verzije muškaraca kojima sam okružena ne zanimaju.
Ne zanimaju me ni oni s prtljagom u čijem društvu vječno moram slušati kako je njihova bivša žena kučka ili što već. Kao da to ne govori ništa o njima!? Kakav si ti muškarac ako si našao kučku i dopustio da te vuče godinama za nos? Bolje rečeno – kakav si ti čovjek!?
Ne zanimaju me i oni koji sjede, šute i rade, posve poslušno, čekajući nešto… U njima kao da nema života. A ja želim živjeti, želim se veseliti.
Ne zanimaju me pretjerano više niti oni mlađi, neiživljeni, koji ni sami ne znaju što bi i zašto htjeli. Nemam strpljenja glumiti učiteljicu, mentora, nikome. Život je prekratak… Ostalo mi je, možda desetak godina života, ako se osvrnem na godine u kojima je umrla moja mama. U najboljem slučaju, ako potegnem na babu i doživim duboku starost, četrdesetak.
Za razliku od mojih prijateljica i pokojeg prijatelja, koji se zaista boje ostati sami, što zbog sveopće neizvjesnosti izazvane pandemijom koja ih je potresla dublje nego li su se nadali, što zbog straha od, primjerice, potresa koji im je uzgred pokazao kako je život doista nepredvidiv i kako nikad ne znaš što te čeka, ja se ne bojim biti sama.
Nerijetko je biti sam bolja opcija od uzaludnih pokušaja pronalaženja neke projekcije očekivanja. Očekivanja uvijek razočaraju. A još je gore kad se očekuje neka promjena… Možda je vrijeme da se opustimo. Barem je to tako mislim, dok Ruskom Princu pojašnjavam da se mora i prepustiti i opustiti i da se ničega ne treba bojati.
Treba prestati tragati i dopustiti ljudima, koji su posve nesvršeni i izvan naših (velikih) očekivanja, da ušetaju u naš život. Da oni pronađu nas. Polako i sigurno!
Sve nas isto čeka, ovako ili onako… I ne trebamo biti niti savršeni niti nedodirljivi… I možemo se polako sušiti…
