Godišnji su završili i svatko počinje brinuti svoje tužne brige. Na užarenom asfaltu tražim hlad hodajući uz rub prljavog parkića gdje su vrane, roditelji i djeca izbacili papire na mali put. Svatko je za smeće u kvartu kriv na svoj način.
Gladna i željna slatkog, hodam prema prvoj pekari. I znam, ne treba mi taj slatkiš, ali ne odustajem od mirisnog kroasana punjenog marelicom.
Naravno da pričam na mobitel s prijateljicom/suradnicom i naravno da, kao i uvijek, imamo za podijeliti važne informacije, ali i raspraviti neku od tema o kojima ćemo pisati.
Krajičkom oka gledam frajera. U žutoj je majici pa ga ne možeš promašiti u sivilu kvarta. Hoda ponosito, gordo… Na oči je nabio neke tamne naočale koje mu možda baš i ne stoje najbolje. Mislim da je Ray-Ban u pitanju. Debeli lanac oko njegova vrata se presijava na suncu, a i tetoviranih je ruku… Ne brinite, nisam protivnik ni tetovaža ni lanaca. Nisu predrasude u pitanju. Iskreno, ne mogu reći da je zgodan, ali ne mogu reći niti da je nešto pretjerano ružan… Jednostavno energija oko njega je uznemirujuća, odbijajuća, ako me razumijete.
Negdje, krajičkom oka, vidim da nešto “vuče” za sobom, međutim nekako ne obraćam pažnju. Vidim kako nekako, tako uspravan, fiksira vrata pekare ne bi li ušao, možda, čak i prije mene. Možda ima neki kompleks pa želi izgledati viši. Prijateljici kažem da ću je nazvati za minutu i prekidam razgovor stajući u red.
Ne osvrćem se na njega, ignoriram ga, kad se odjednom, u sekundi, stvorila gungula. To nešto, iza njegovih nogu, je dječak, negdje oko dvije godine… To je to što nisam niti primijetila. Do dječaka stoji deda na klimavim nogama, oslonjen na štaku. Naravno, mladi otac, pretpostavljam da je otac, gordi, ponositi, uspravnog držanja – otac, održat će svima nama, ali i sinu, važnu lekciju!
“Niste ga vidjeli, zar ne? Niste ga vidjeli”, iziritirano komentira očito se obraćajući dedi.
Deda šuti, pognute glave. Možda ga stvarno nije vidio, kao što ga nisam vidjela ni ja. Doduše, ja sam brbljala na mobitel.
Malo smo svi skupa zbunjeni, i ja i prodavačica i deda, jer odjedanput je ušla ta neka negativna energija u kvartovsku pekaru. Doslovno! Možete je onako, figurativno, rezati nožem.
“Mi smo na redu, samo da se zna, sad smo mi na redu“, govori naglas, a nekako mi se čini da se u toj gunguli progurao i ispred mene. “Vidiš, ovako se stoji u redu”, mrmlja uz još nešto dječaku. Od šoka ni ne čujem sve.
Prva prodavačica ne reagira, ignorira, a druga prodavačica me onako gleda sva u čudu signalizirajući očitu zbunjenost. Šutim. Nema potrebe da se svađam s nekom budalom. Pogotovo ne u pekari u kojoj ni ne bih smjela biti.
Šutim i gledam tog dedu koji gleda u pod i pitam se: “Dobro, frajeru, koje si životne lekcije danas naučio to dijete? Što točno?”
Naučio si ga da je u redu laktariti se?
Naučio si ga da je u redu poniziti nekoga?
Naučio si ga da starije i nemoćne, ili čak osobe s invaliditetom ili trudnice, ne treba niti poštovati niti pustiti, možda, prve u red? Možda si ga naučio da se mora izboriti za sebe, ali po koju cijenu?
Nadam se da ćeš jednom biti isto tako star i nemoćan, i nadam se da ćete isto tako netko poniziti ili gurnuti dok čekaš u redu.
Životne lekcije bi trebale izgledati suprotno napisanome. Jer mislim da je dječaku, ipak, bilo neugodno.
