Ako je ponavljanje majka znanja, onda su neki ljudi na dobrom putu da znaju ama baš sve. Stalno neke iste greške. Ponavljaju. Utvrđuju gradivo, rekli bismo… Meni su greške, a njima, valjda, način života. Jedini način koji znaju i razumiju.
I onda pitam što je novo, kako su… I knedlica u grlu… Ne trpim ta cendranja i željenja, izigravanje patnika i suze u očima dok se priča o nekom, navodno, teškom životu. O boli, patnji, ljubavi, poslu… O istim greškama koje se rade 349 put. Ja vam to prosto ne mogu slušati. Čak se ne mogu niti isključiti i klimati pametno glavom. Krenem se vrpoljiti i instantno dobijem neurotični napad. Samo vrisnem.
Nisam niti pobornik šokova jer sam davno naučila kako je sve, ali baš sve, na ovome svijetu normalno i kako se doista nemamo čemu iščuđavati. Možemo se slagati ili ne slagati, ali zašto se čuditi? A ljudi se čude svaki dan. I to, obično se čude drugima. Naravno, ne vide sebe niti na sekundu, osim ako ne poziraju za dobro nam znani selfie.
Jučer sam se opet uhvatila kako se čudim beskrajnoj ljudskoj gluposti, a trebala mi je postati normalna. Iskreno, nadam se da sam i ja nekad (barem) nekome plitka i glupa, jer mislim da su takvi ljudi istinski sretni. Blaženi u svom neznanju i nezamaranju. Samu sam sebe pecnula po prstima i rekla: ” A, ne, ne… Nećeš! Nećeš se čuditi!”
Znaš li čitati misli?
Također mi se gade i oni koji tek na kraju balade shvate što i kako, a možda i zašto. Naravno, njima si trebao crtati. A nismo svi vješti u crtanju. Evo, neki i pišu, a neki od nas očekuju da im čak čitaš misli.
Uglavnom, nekad kao da sam okružena, recimo to tako, lijepim koraljima pričvršćenim trajno za neku životnu podlogu, koji baš ne uključuju mozak i lagano parazitiraju na ovome svijetu bez (po meni) stvarnoga cilja i smisla, čekajući da ih netko ubere kako bi postali predivna ogrlica. I čekaju… Čekaju prilike, poslove, ljubavi…
Da. Pišem ovo posve ljuta i posve razbješnjena činjenicom koliko ljudi ne shvaćaju da ih ne promatra samo neki Bog s neba nego i drugi ljudi. Kako ne shvaćaju da svi negdje važemo baš njihove postupke i dajemo zaključke bez da se puno upitamo zašto. I, naravno, onda ide poznata rečenica poput one da nas ne zanima što drugi misle ili one kako samo živimo svoj život punim plućima i sve neke bajkovite, pametne izjave koje često skrivaju neznanje…
A ono, zapravo smo posve jadni i možda, ali samo možda, zavidni drugima, jer zavidjeti nije lijepo, pa se eto dokazujemo… Ja bih rekla na neki posve kriv način. Možda se ne želimo poniziti pa reći kako smo (opet) pogriješili. A neki samo ne žele, recimo to apokaliptično, umrijeti sami, pa daj što daš… Pa, možda i neku, nasilnu vezu…
www.24sata.hr
Tako sam vam ja ovih dana dobila (još) jednoga novoga kritičara mog lika i djela koji je nakon dva pročitana teksta (od njih, valjda, dvjestotinjak) shvatio kako se ja nešto propitkujem. Njegov je zaključak kako na ovome svijetu ne treba baš sve analizirati.
Možda je u pravu! Možda trebam pustiti onu ljudsku glupost i skriveno neznanje… Ja stvarno nikako naučiti!
Dovraga! Ostat ću bez posla!
