A baš sam prošli tjedan pisala kako ne volim više gledati televiziju. Zar nisam? I onda, u četvrtak nakon cjelodnevnog, ali ugodnog hopsanja s Beti, trčkaranja zubaru i ženskog isprobavanja kozmetike, što je totalno neobično za mene, upalim televiziju u nadi da ću dočekati RTL-ov Direkt. Baš sam se poželjela ozbiljnog Šprajca i ozbiljnih tema. Još par minuta, pa ću se onesvijestiti.
Neka vražja Shopping kraljica na televiziji. Ono kao dođu ti doma, snime krpice u ormaru i pošalju te sa 2.000 kuna u kupnju. Za one koje vole kupovati, očito, divna prilika. Gledam ja to čudo na televiziji i sramežljivo bacim oko u svoj ormar. Ajme sramote! U zadnjih osam mjeseci, osam kila. Ne stanem više ni u jednu prošlosezonsku kombinaciju, a shopping kraljica nikad nisam bila, a niti ću biti. I baš me vesele komentari kako sam se „zaokružila“. Sramim se i objašnjavam kako sam na hormonskim tabletama i kako se svađam sa štitnjačom, kao da me netko razumije. Vjerujem da svi misle kako po cijele dane žderem. Ma, nisam, kunem se… Samo sam cijele dane gladna!
Foto: Pixabay.com
I gledam ja tako taj tv. Drijema mi se. Sve se onako naprežem, jer mislim kako ne čujem dobro i ne vjerujem kako se onih pet baba preserava. Da vam pravo kažem, mene bi bila sramota. Oblekica mi je zadnja rupa na svirali. Samo neka me ništa ne stišće i ne sputava. Rekla sam vam i da grudnjak krenem bacati čim uđem u haustor. Eto, toliko ga mrzim. Zamisli još dovesti kamere i 4 prepametne zajedljivce i naklapati o sadržaju ormara! A ni onaj bradati mi nije nimalo simpatičan.
Konačno dođe i taj Šprajc. Njemačka, Britanija, drama, ili su izbjeglice ili su migranti. Gledam bodljikave žice, kao da je neki dan antifašista u igri pa obilazimo spomenike i stare logore. Zanima me prema kojoj katastrofi srljamo i mi Hrvati i ova jadna planeta i mislim na uzrečicu „ dobar je Bog koji nas ovakve drži“. I Šprajcov glas me nekako uspavljuje, ono ritmički mi je baš dosadan. I umjesto da me na kraju te crnokronične redaljke dočekaju, recimo Vakula ili Sijerković, s dobrim vijestima o padu temperature, Šprajc mi onako, nonšalantno, poželi laku noć najavom Big Brothera.
Pa tko je tu lud!? Mislim ono, regionalno stavimo besposličare u kavez i promatramo. Eksperimentiramo? I ? Koji je ono zaključak svega? Kruha i igara? Toliko nam je život crn da se zatupljujemo do zadnjega atoma? Bože, koja glupost. I uzmem ja taj daljinski i listam. Turske sapunice koje nemaju veze sa stvarnim životom, neke polugole „pevaljke“, reprize repriza… Ugasim televiziju pa se bacim na zdravo, seljačko brojanje ovaca. Šumski proplanak. Zelena trava. Bijele ovce. Idila. Vjerujete mi, tek kasnije sam shvatila da kreće i neko čudo zvano Farma!
