Od veleumnih ideja različitih marketingaša do velikih stručnjaka u našim velikim bolnicama, još jednom smo pokazali koliko smo mali i jadni. Od prvoga do zadnjega u ovoj državi. Od slučaja drona u kojem ili ima ili nema eksploziva, do bolnica koje znaju ili ne znaju (pro)čitati nalaze i liječiti, sve je to isto.
Igramo se ljudskim životima, igramo se živcima… I, naravno, koliko god imamo brojnih poznatih, čini mi se da je broj stručnjaka ipak nenadmašan!
Ambicija. Arogancija. Osuda. Drugačije.
Okruženi smo ambicijama, arogancijom i, unatoč činjenici da se toliko pozivamo na vjeru i Boga, puni smo lažljivih, prljavih misli, omalovažavanja i osuđivanja, rekla bih i mržnje prema svemu imalo DRUGAČIJEM. Drugačijoj odjeći, misli, frizuri, fileru, botoksu…
Neuspjeli pokušaj da se od običnog, doduše, ukusnog keksa napravi neka hvalevrijedna poruka, pokazala je još samo jednu u nizu ispraznih priča. Keks je keks i treba ostati običan keks, a ne neka uporna i posve bezuspješna priča o ravnopravnosti.
Priznati grešku nije toliko strašno. Gore je sve se dublje ukopavati u vlastiti mulj. No, malo je onih koji priznaju da griješe.
Kod nas je sve uvijek polarizirano – puno onih ZA (keks, seks, život i što sve ne) i puno onih PROTIV, bez da ijedni znaju smisleno argumentirati.
Navest ću vam samo jedan zanimljiv primjer u kojemu ćete se možda i vi sami pronaći, a jednostavno opisuje obje problematike.
Postoji bezbroj kompanija koje doniraju, koje se brinu za okoliš i kunu u neke certifikate, a onda organiziraju sastanke zaposlenika u 16 sati, kao da ti očevi i majke nemaju drugog života – osim posla.
Ne mora svima radni dan trajati 10 sati. Ne žive svi za posao, poput direktora, osnivača, pokretača… Nemaju svi kućne pomoćnice, tete čuvalice, bake i djedove da bi se uspjeli organizirati da djeca ne provode cijele dane u vrtićima i dnevnim boravcima.
I ne moraju svi biti na minimalcima, ne moraju zaposlenici biti tretirani isključivo kao “trošak” dok ponosno šaljemo još jedno priopćenje o poslovanju i ostvarenoj dobiti.
Tu sve pada u vodu. Kako bi rekli – džaba si krečio. Nema ti tu društveno odgovornog poslovanja, ravnopravnosti, prijatelja obitelji… Lažete sami sebe.
Zar i takvim činom naši životi nisu ugroženi?
S druge strane, čini mi se da neki posve uspješno žive u nekim paralelnim svemirima.
Što je dostojanstvo?
Što se tiče dostojanstva svakoga od nas, prvenstveno se osvrćući na naše umirovljenike i osobe s različitim dijagnozama, mislim da smo tu tek dotakli dno ljudskosti, milosti i zaista ne znam kako se ne bojimo Boga, kojeg toliko zazivamo, s potrebom i bez potrebe, glumeći poniznost i tražeći pravednost.
Dvadesetak dana mučiti ženu, ne pružiti joj svu psihološku, moralnu, zdravstvenu, pa i vjersku pomoć, igrati se s njenim životom i životom njene obitelji razvlačeći pitanje znanosti, zakona i morala do granica loše žvakaće gume, doista je pokazalo sav jad naših života i dubokih podjela na one ZA i one PROTIV.
Osude. Mržnja. Netolerancija. Strah od drugačijeg.
Sami smo krivi!
Najgori su oni koji ne shvaćaju koliko su ljudi, na koncu svake priče, ma koliko ih nazivali hrabrim, velikim ili jakim, prepušteni sami sebi… Jer, kako bi se u našem narodu reklo, sit gladnom ne vjeruje, a ljudi te brzo zaborave. I znate što? Hvala tom Bogu da neki ljudi ne razumiju. Neke situacije čovjek ni najgorem neprijatelju ne bi poželio.
Puna su nam usta mentalnog zdravlja i, bez obzira na dijagnozu, svaka bolnica bi trebala imati nekoga tko može porazgovarati s vama.
Što mislite kako je to kad vam kažu da imate rak? Kako je to kada vam kažu da gubite vid ili sluh? Kada vam kažu da morate ostati bez bubrega, žuči, noge, prsta? Što mislite kako je to kada ste samo jedan broj u nizu? Nebitan? Jedan od onih u redu ispred čekaonice?
Što mislite kako je to kada vam kažu da vam je dijete smrtno bolesno?
Sramota
Nismo svi isti.
Sramota je da jedna bolnica nema psihologa.
Sramota je u kakvim se bolnicama i u kakvim uvjetima rađaju djeca.
Sramota je da nema mjesta u vrtićima.
Sramota je da nema mjesta u vrtićima za drugačije.
Sramota je da škole rade u dvije ili čak tri smjene.
Sramota je da škole nemaju adekvatna sredstva za one drugačije.
Sramota je koliko se dugo čekaju pregledi.
Sramota je u kakvim uvjetima leže bolesnici.
Sramota je da nema mjesta u staračkim domovima.
Sramota je da ne znamo što je palijativna skrb.
Sramota je da nosimo kuverte.
Sramota je da tražimo veze.
Sramota je da ima jednakijih od jednakih.
Sramota…
Autentičan pogled na svakodnevne životne izazove, društvene norme i kompleksnost međuljudskih odnosa. Kolumne, pisane s dozom ironije i humora, pružaju osvježavajuću perspektivu, omogućavajući čitateljima da se poistovjete s temama i potiču ih na razmišljanje.