U ulazu 24 stana. Teoretski, u ta 24 stana živi bar 24 ljudi. Doduše, bar jedan pas je u ulazu. To znam jer vidim dlake i otiske šapa. Nikad nisam srela svih tih 24 ljudi. Možda sam ih srela 10. Znam da u prizemlju žive djeca. Njih još i vidim. Žive li djeca na nekom od drugih katova, niti vidim niti čujem, a očito je da ni ne znam. Živimo u planski građenom naselju pa bismo, teoretski, s prozora mogli gledati u park kako se djeca igraju.
Nema djece. Djeca se ne igraju. Je li to zato što ih nema ili zato što se više djeca ne igraju u parkićima, ne znam. Znam da nema ni cike ni vike ni graje, a livada nam je baš lijepa. I nema uokolo automobila. Šteta!
Kada je bilo ono nevrijeme, u našem parkiću su bila srušena dva stabla. Bila je i hrpa granja i lišća. Preskakali smo preko njih. Nitko se nije sjetio pomaknuti granu u stranu. Nije to naš posao, zar ne? Plaćamo gradu da čisti, da posprema naš nered pa i ostavljene stvari na livadi. Eno, smiješe mi se jedna dječja kolica ostavljena pored iščupanih vrata i jednog ormarića.
Nije da se hvalim, pomakla sam čak dvije grane – jednu s prednjega, a drugu sa stražnjega ulaza. Jedino je stara susjeda, iz prizemlja, pomela jedan dio. Ostatak, ne samo iz naše zgrade, nego i ostalih, susjednih ulaza ništa… Njih se taj naš lijepi parkić ne tiče. Ne tiče ih se taj lijepi pogled na zelenilo, a ne tiče ih se ni pogled sivilo asfalta.
Oni, valjda, samo spavaju u tim svojim spavaonicama zvanim stanovi. I brinu svoje brige. Besparica, nedostatak vreme, kredit, režije…
Zašto smo tako otuđeni?
Dva dana nije bilo tople vode. Nije bilo obavijesti na oglasnoj ploči. Nije bilo uobičajene kuknjave na Facebook grupama kvarta. A s tom toplom vodom smo poludjeli ove godine. Nekako sam se nadala da je to iza nas. I onda, dva dana nema tople vode, pa onda uopće nema vode.
I pozvonim susjedu.
Da sam znala da ću dobiti tako hladnu, pomalo osornu reakciju, vjerujem da ne bih zvonila. Samo sam htjela pitati zna li što. Dobro, ne zna. Ali, zašto smo tako hladni i otuđeni? Zašto me gledaš kao uljeza, napadača? Zašto? Zar ti toliko kvarim večer? I zar sam toliko glupa jer se usudim pozvoniti? Na licu se vidi izraz kojik****!
Ako ti se nešto dogodi, ako ne daj Bože vičeš, plačeš jaučeš – trebam li se ponašati kao da se to mene ne tiče ili istrčati i pogledati što se događa? Zamisli, padneš i slomiš kuk. I vičeš. A mobitel 5 metara dalje. A i protuprovalna vrata…
Samo zamisli. A znaš da se to može dogoditi. Jer smo stari, otuđeni, sluđeni… Jer ćemo ležati na podu dok nas ne nađu…
Znate li da nekad naša reakcija može i spasiti nečiji život? Ili nas se stvarno ništa ne tiče osim nas samih, naših emocija, naših gušta i naše muke?
Zar nas toliko boli briga za druge da ne vidimo ništa osim sebe i svojih potreba?
