Ovih dana slažem ormar kod oca, u svojoj, nazovimo to tako, djevojačkoj sobi. Nema u njemu puno stvari. Većinu sam odavno preselila u Zagreb. Ostala je stara trenirka, par oronulih majica, nešto papirića i maturalna haljina, koju mi je, iz nekog neznanog razloga, teško baciti. Ona mi je uspomena na nešto, a ne znam na točno što. Inače imam maniju bacanja svega i svačega. Već tada sam znala da je to jedina „bijela“ haljina koju ću ikada obući i u kojoj će me majka vidjeti. Vjenčanice ne dolaze u obzir, a ovo je bila neka najbliža solucija. A nisam ljubitelj ni papira, ugovora i potvrda, a time ni institucija, pa tako ni braka.
Smiješno mi je i kako imam selektivno pamćenje. Kako sam zaboravila milijune stvari. Smiješno mi je i koliko se ne volim fotografirati, pa imam samo 2 fotografije s maturalne zabave. I dosta, rekli bi. Što ti treba više. Nema fotografija s bivšim dečkima, niti onih s ljetovanja ili s putovanja.
Složeni uredno u jednu drvenu kutiju, stoje pisma, papirići i par fotografija. Pjesma iz crne faze mog brata, pjesnika, posvećena meni, prepuna mračnih misli s datumom iz 1996. Srećom, danas piše i dječje pjesmice. Tu je i pismo. Jedno tako slatko pismo iz 1992. s čestitkom za rođendan. Čim sam ga pronašla, fotografirala sam ga i Viberom poslala svojoj dragoj. Koliko dječje patetike iz te ratne godine!? Koliko suza jer su nas roditelji, brže-bolje, odaslali na sve strane u strahu od ratnog vihora. Srećom brzo smo se svi vratili u normalu, ako se uopće godine u srednjoj školi, što od pucanja puberteta, što od pokoje granate, mogu nazvati normalnim. Nasmijale smo se. U pismu neizbježno „nadam se da ćemo se vidjeti i ostati prijatelji“. Jesmo. Ostale smo prijateljice i vjerujem kako ćemo to biti zauvijek, ma kako se rijetko viđale.
Bilo je to doba izbjeglištva. Ali, vidim da nisam jedina kratkoga pamćenja ribice. Mnogi su zaboravili ratne godine i ono „izbjeglica“.Strašno mi je zadnjih dana pogledati vijesti. Strašno mi je čuti da netko tim ljudima bočicu vode prodaje za 10 Eura. Možda bi bilo dobro da se svi prisjetimo onog pitanja „gdje si bio 1991.?“ i baš dok gledamo vijesti, samo u drugačijem kontekstu. Možda bi bilo dobro da se prisjetimo Slavonije i prošlogodišnje poplave. Sjetite se parade od prije koji dan u Zagrebu. Pričali smo o ponosu… Zar vas ne zaboli kad pogledate djecu, žene… Ljude na tračnicama u prašini, bez vode, bez krova, bez domovine … Zar vas ne zaboli kad „ta tvoja barka mala, što pušta na sve strane“ nosi stotine ljudi? A samo svi želimo neki bolji život. Život dostojan čovjeka. Da radiš i svojim rukama zaradiš. I ne skrećite pogled iz susjedstva uz neizbježno da se to nas ne tiče. Tiče nas se. Jer koje god vjere bili ili bili oni bez vjere, ljudi ste. U nama bi trebala biti programirana ljudskost, empatija, želja za pomoći.
