Ne biste vjerovali, ali mojih dvadesetak godina života u prijestolnici svih Hvata odigralo se u dva stana. Imala sam sreće, reklo bi se. Prve gazde su bili divni, mladi ljudi, a tih tridesetak kvadrata njihova prva nekretnina. Srećom, dobili su blizance i meni prepustili da desetak godina uživam kod njih.
Nakon tih desetak godina, posve očekivano, njihova se obitelj povećala, pa smo se oprostili jedni od drugih i skupa „prodali“ stan te krenuli u lov na neke druge nekretnine. Kako se povijest ponavlja, tako se i ovaj put dogodilo to da neki novi klinci stasaju i da nakon desetak godina skupljam svoje prnjice i selim se u neke nove zgrade. Iselila sam se iz stana koji sam zaista smatrala domom. I moram priznati da mi je teško. Ni Ruski Princ mi više nije susjed. I baš je pusto bez njega.
Vjerujem da ćete se zapitati zašto se ne odlučim kupiti nekretninu. Kako mi ni bračna zajednica nije mila, tako mi nije draga niti ona zajednica zvana stambeni bankarski kredit. Ne volim ti ja ta vezanja, a čini mi se da se iz braka lakše izvučeš. Čak će ti i Papa prije poništiti brak, nego banka oprostiti koju kunu. Što ću? Znam da neću zaraditi, a sve mi se čini niti naplatiti, tridesetak kvadrata, a nisam ni neki redoviti igrač lota. Da. Tridesetak. Tko će čistiti više!? A i čemu?
Ufurana sam da sam moderno, zapadnjački nastrojena i da ću, baš kao i Ameri, u penziju na neku svoju Floridu, ako uopće doživim penziju. Plus, neka nekretnina, od kojih tristotinjak kvadrata već postoji, pa se nekako nadam da ćemo se ljudski, obiteljski znati dogovoriti, a ne klati po ostavinskim raspravama, pa ako baš zagusti, imat ću neku kolibicu za odapeti.
No, vratimo se mi na (pod)stanare. Ne bijaše meni lako, nakon deset godina mira, listati Njuškalo, gledati izložbene primjerke stanova naslijeđenih od baba i prababa s tapetama iz 1975., kad su valjda, te babe i dobile stan u onoj nam državi. Lijepo li je to… Država ti da stan… Onako, Novi Zagreb, spavaonica… Uf! Pusti snovi!
No, pustite vi to. Nije uzalud riječ PODstanar. Ono POD znači da si moguće biće neke niže vrste, pa te se odmah pita za pse, mačke, a “bogami” i djecu… Ne znam znaju li to neki hrvatski oligarsi s naslijeđenim stanovima, ali životinje znaju biti puno čišće od ljudi, a i djeca nisu nužno neka pošast. Ne znam kakva su njihova, ali upoznah i prilično dobre i uredne djece. Ne crtaju svi po zidovima i ne nabijaju svi lopte u retro vitrinice. A nije ni komad iz Ikee, da se mi razumijemo, dizajnerski, skupi namještaj. Znam, svakako je lijepo kada ti, svaki mjesec, sjedne lovica, za koju ne želiš da pišemo ugovor i za koju bih trebala plaćati pričuvu… Zakonski gledano, u njemu ni nisam bila… Nigdje prava, nigdje obaveza… Sve je to rekla-kazala…
No, šalu na stranu, javim se ja, ako Bog da, za desetak godina.