Budući da se kunem u iskrenost, morat ću vam priznati nešto čime se i ne ponosim pretjerano. Unaprijed vas molim, nemojte me osuđivati. Osim već poznatih statističkih podataka, guštam u gledanju političkih emisija i sjednica Hrvatskog sabora. Zabavljaju me. Opuštaju me. Ako ste ih ikada gledali, otvorena uma, shvaćate zašto to mislim. Sve to dizanje glasa, korištene fraza i stranih riječi, i sve naoko uljuđeno…. Ta, njih više nitko ne shvaća ozbiljno. Dođe mi da vodim evidenciju tko je što rekao i kojom prigodom, pa da to uspoređujem nakon nekog vremena.
Je l’? Luda sam? Toliko sam luda da mi nekad dođe da se i angažiram. Jer ako se ne angažiram, samo ću sjediti i gledati kako sav taj karneval prolazi kaj mene. A čula sam da su karnevalske povorke zabavne. Možda bi bilo dobro konačno sudjelovati. Što kažete? Nekako mi se čini da se svi oni samo dobro zabavljaju i (pod)je**** jedni druge.
Također, na HTV 2 nedjeljom volim odgledati onaj britanski, kulinarski show iako doslovno stoljećima nisam napravila nikakav kolač, a bome niti ne smijem. Uvijek ga sama pojedem. Gledam širom otvorenih očiju. Slina mi curi, maštam o mirisima, o pregači i veselim, dječjim glasovima u idealnoj kuhinji potpuno bijele boje, sa zelenim detaljima.
I samo gledam, niti ne zapišem kakav savjet ili recept. Slatkiši su mi strogo zabranjeni i još mnogo toga za čim sam luda! Srećom, seks mi je toplo preporučen, i kalorijski i natalitetno. Kako kaže moja doktorica – „Nema se više što čekati“!
Ima. Kako nema!? Zanima me cijeli spektar zakona, pa i onaj o pobačaju i onaj o umjetnoj oplodnji… Dok sam čekala da ne uđem u onih 75% siromašnih koji se, kako kaže jedna aktivistica, odlučuju za pobačaj, dogodilo se to da me počinje biti strah kucanja biološkog sata na koji svi gledaju, osim mene. Ne osjećam se staro, ali j****… Zub vremena nagriza jajnike, jajovode, a ni s partnerima mi se nije posrećilo, pa mi se epruvetica čini spasonosnom u realizaciji mene kao žene. A svaka žena koja je iskusila umjetnu oplodnju zna koliko je to stresno…
A kad smo već kod potomstva, priznajem kako bih i ti neku livadicu na koju bih postavila svoj mali šatorčić ili potleušicu. Dosta mi je podstanarstva, iako se više isplati od vjenčanja s bankom. Uh, tako bih se rado igrala Pere Kvržice i uređivanja straćara, kućica, mlinova, vrtlarenja. Kućica u cvijeću je tako divan san. I da vam opet priznam, toliko molim svoju najbolju prijateljicu da na onom malom komadu zemlje zasadimo koju mrkvicu ili kakve začine. Nema ništa tako dobro kao miris domaće, tek ubrane mrkve! Vjerojatno će se svi, pa i alternativci, složiti kako je potomstvu zdrava prehrana neophodna. Ne ona koju dobivaju u školama zbog ograničenih budžeta. A vi, ako možda znate, recite kojem gradu, načelniku, općini, kojoj instituciji pisati da mi da par kvadratića za straćaru? Ma vidjet ćete, napravim mali nacionalni park od livadice.
Oni koji me poznaju znaju da je ovo istina. Gola istina. Šetnja kvartom, slušanje cvrkuta ptica i osluškivanje mogućeg dolaska proljeća u meni probudi želju za malo kopanja. A kopanje odmara mozak. Čupkanje trave i sađenje cvijeća odmaraju mozak. A kada je mozak odmoran, odmara se i tijelo pa nam nitko neće moći reći koliko smo bolesno društvo, bolesnih ideja. Jer, zna se, rad oslobađa.
