Na tapeti mojih mudrovanja najčešće se nalaze ljudi kojima sam okružena. Neki od njih su mi obitelj, neki prijatelji, neki su poznanici, a neke sam srela posve slučajno, ono jednom i nikad više, i shvatila i izvukla nekakvu poantu, misao, izliječila neku frustraciju ili izbacila sve iz sebe…
Kada govorim o predrasudama, govorim u kontekstu njihovog razbijanja. Razbiješ nešto da nešto novo izgradiš, da naučiš i da narasteš. Meni je to smisao života. Svakim korakom ili svakom minutom rasti, shvaćati i prihvaćati, veseliti se i tugovati… No, ne mogu reći da, u konačnici svakog odnosa, u mojoj glavi nakon predrasude nema osude.
Predrasude su svugdje oko nas. Predrasude sretnemo svake minute u svome životu i predrasuda je ono što nas, na koncu, i odvaja od drugih ljudi. U mojim predrasudama bilo više žena. Ne znam da se i u jednoj našao muškarac. S muškarcima mi je uvijek bilo lakše, kako raditi tako se i družiti. Moram vam priznati da mi sve više nedostaje prave muške energije jer ovo čime se bavim je prilično ženski posao ili posao u kojem sam okružena onima koji se, možda, najčešće i osjećaju kao žene.
No, vratimo se mi predrasudama. Obično je tu ženu preporučila neka druga žena čije sam mišljenje uvijek uzimala s nekakvom rezervnom. Rezervom iz tko zna kojeg razloga, samo meni znanog. Rezervom koje se često želim riješiti, jer rezerve sputavaju. I odatle predrasuda. Nekad sam bila u krivu, nekad sam bila u pravu… Ja sam promatrač, ili bolje rečeno voajer, pa volim gledati ljude, reakcije, situacije i iz njih izvlačiti i priče i zaključke. I sve sam osim konzervativna i, vjerujte mi na riječ, svašta mi je normalno pa me je i samu zanimalo od kuda u meni predrasude. Od kuda ta klica negative? Je li to neki instinkt, je li to oprez, šesto čulo ili, kako volim reći, ono nešto u mome želucu.
Je li na kraju svakoga tunela svjetlo?
U mojim predrasudama su se našle i moje današnje suradnice i moje današnje prijateljice koje sam uvela u svoj život rjeđe oprezno, češće impulzivno, bez razmišljanja, gotovo preko noći, bez straha od posljedica. I nisam se (još) pokajala. Mjesecima, u nekim slučajevima i godinama, sam tapkala oko tih žena prema kojima sam gajila predrasude, tražeći i prihvaćajući njihove vrline i mane. Jer najveće je bogatstvo prihvatiti da je oko tebe toliko različitih ljudi, ljudi s kojima se nikad nećeš složiti u 80% stvari, ali ćeš poštivati njihovo mišljenje i činjenicu da nikad nećete biti isti. I živjet ćete i rasti skupa, kao u nekoj bajci, do kraja života…
Sve do jednom… Dok ne pretjeraju, možda samo u vašoj glavi… Dok ih, na koncu, ne osudite.
Presuda ili osuda dođu vrlo lako. Ušuljaju se u vaš um i kažete glasno i jasno: „Dosta!“. Dosta uzaludnih pokušaja, dosta blesavih suradnji, dosta uzalud izgovorenih riječi, dosta lažnih prijateljevanja, dosta lažnih mišljenja, dosta licemjernih postupaka, dosta sjedenja na dvije stolice, dosta diplomacije, dosta PR-a, dosta…
Čim vas je strah nekome reći ono što mislite, prekrižite ga. Pravo prijateljstvo, prava ljubav se ne boje istine.
