Kao prava, moderna građanka velegrada odlučila sam se da neću voziti, ni kupiti, a ni održavati osobni automobil te da ću, poput neke Njujorčanke, koristiti samo javni ili taksi prijevoz. Dobrih dvije godine držim se toga pravila. Javni prijevoz, iskreno, sve rjeđe koristim te mi on nekako služi da u miru na mobitelu ili pogledam epizodu neke serije ili da čitam knjigu. Neki vozači ovih naših raznoraznih taksija me već dobro poznaju. Većini sam super, a tek nekolicini pomalo čudna jer svaki puta tražim da mi ispričaju novosti iz svakodnevnih, a pogotovo onih noćnih vožnji.
U početku su im moja propitkivanja bila blesava. Ma, bila su blesava i meni samoj! Ono, znatiželja kobiletina! No, danas rado sa mnom podijele dogodovštine i nadaju se da ću se jednom odvažiti i napisati neki roman ili zbirku pripovijetki koju zovemo, onako radno, Priče iz taksija.
Budući da ja to toliko volim, podijelit ću s vama zgode mog vikend vozača. Ja sam tako loša prijateljica, pa svog Ruskog Princa nisam dva mjeseca vidjela. U navali dobrote, svečano sam najavila dolazak u dvor uz napomenu da se potrudi da sve bude više nego dezinficirano. Naravno, gospođa Dramatična Kraljica, naručila si je i večericu. Ta, to je njegovo poslanje – udovoljavati meni i mojih prohtjevima i, naravno, toj svojoj razmaženoj kujetini od psa. Kad malo bolje razmislim, nije jadničku baš ni lako s dvije kuje.
Pomalo nervozna, gledam na aplikaciji kako moj vozač kruži i kruži pokušavajući shvatiti taj nelogičan redoslijed brojeva u ulici u kojoj živim. Naravno, nakon što je shvatio da mu se navigacija nije zblesirala, kao i svi, radi jedan prekršaj i uz isprike, lagano pušući, dodaje kako mrzi subote navečer. Jedva sam dočekala da mu postavim dva, tri potpitanja pa da njegova lavina krene.
Njegova omiljena tema su alkoholizirani putnici, točnije putnice. U tih petnaestak minuta vožnje doista sam se nasmijala. Prenosim u kratkim crtama, jer ipak ću sočne detalje sačuvati za knjigu.
Kaže on meni kako je nedavno promijenio auto jer ga nakon jedne pijane vožnje nije mogao očistiti. Naime, jedna putnica se doslovno pomokrila na zadnje sjedalo. Kemijska čišćenja nisu baš pomogla budući da je fleka izgledala kao da je, citiram, “pišala dizel”. Moram vam priznati, u tim mojim istraživanjima, jednome se vozaču pijana putnica i, kako kaže, “posrala” te dodao komentar kako je prosto zgodno hodati u minicama. Nemam razloga da mu ne vjerujem, tako da mi je ovo mokrenje bilo čisto OK.
Moj je vozač hrabro nastavio pričati te dodao kako je jednom morao i stati na sred ulice ne bi li se, doista zgodna, ali “razbijena djevojka” pomokrila u sjeni zgrade. Kaže: “Bauljala je okolo gologuza. Nisam ni sam znao što bih ni kako bih. Trajalo je to, a nakon što sam je odvezao kući, ugasio sam aplikaciju i otišao spavati. Taj dan mi je stvarno bilo dosta.” Zatim je nastavio kako su svi ovi vikend narkomani pristojni jer ga uvijek ponude i dimom i šmrkanjem, što on, kako kaže, uredno odbije.
Nisam se mogla suzdržati, pa sam priupitala za bludne radnje i nemoralne ponude. Zgadilo mu se i ono malo pornića što bi znao pogledati. U taksijima se jednako hvataju i heteroseksualci kao i homoseksualci, a dogovaraju se i sumnjivi poslovi. Rekao je da je danas totalno fora ponuditi plaćanje u naturi. “To vam je kao ono must have, ono neka fora.” Ako razumijete o čemu pričam.
S osmijehom smo se rastali u nadi još jedne zajedničke vožnje. Čovjeku sam dala pet zvjezdica i odbila piti odabrano vino uz savršenu večeru svog Ruskog Princa. Znate da vrag nikad ne spava! Ne želim biti Ona Koja Je Ostavila Najveću Fleku.
