Neću ovaj tjedan o Big Brotheru, Severini ili Rozgi, a neću ni o izbjeglicama i našim čudnim stavovima i teorijama zavjere. Ne da mi se. I mene i vas dovoljno dave sa svih strana, pa čemu trošiti i ovo malo razbibrige. Danas ću samo o našem uobičajenom problemu – “Njemu”.
Moram se pohvaliti kako su najčešće riječi upućene mojim prijateljicama, pa i poznanicama, ovih dana nešto u stilu “ma, ti si glupa”. Nisam sretna zbog svoga ponašanja, pa nisam sretna ni zbog izgovorenih riječi. I nije mi žao. Nakon toliko pričanja i slušanja, ponavljanja gradiva, dokazali smo, konačno, kako ponavljanje ipak nije “majka znanja”.
Uvijek iste priče, na istu temu i nikako se pomaknuti s one mrtve točke na kojoj stoje godinama. I uvijek je problem u “Njemu”. Žalosno mi je čuti izjave poput “upropastio mi je mladost”, “uzeo je najbolje godine moga života” ili “osvetit ću mu se”. Čemu? I zašto?
Nikad mi nije bilo jasno kako mi žene, navodno k tome i pametne, mislimo kako će se netko promijeniti baš radi nas. Upoznat će nas, zaljubiti se ludo, “popraviti” tih par “deformacija” i odjahati s nama sretno u suton, moguće na nekakvom bijelom konju ili ludom motoru. (Uh, ja sam pala na motor! )
Ma zamisli, draga moja, neće. Kako ono, problem je u njima? Nema greške, nema problema. Takvi su kakvi jesu. Ti si, moguće, samo zažmirila koji put. A i mi smo takve kakve jesmo – nesavršene. Pune buba i bubica. Radimo gluposti i kalkuliramo bespotrebno, a sve u nadi da ćemo jednom naći ili probuditi princa u njemu, otići u onaj suton, voljeti se do kraja života, kao u bajci, naravno, pod našom redateljskom palicom. E, život je nešto posve drugo. Puno muke, puno truda, puno uspona i previše padova.
Prihvati sebe takvu kakva jesi. Prihvati dlakave noge, onaj špek koji visi, male sise ili veliku guzicu. Vjeruj mi, njima je nakon nekog vremena svejedno. Polovicu stvari kojima se zamaramo niti ne vide. Čini mi se, kako god mi nismo u stanju prihvatiti sebe, tako samo želimo mijenjati nešto na suprotnoj strani. Svađamo se jer on “ne vidi”. Zamisli, nisam znala da dolaze s ugrađenim čitačem misli, a ni uz nas nije došlo uputstvo za uporabu. I znamo li razgovarati bez dramskih dodataka i nekih specijalnih efekata?
Prije par dana sam prvi put, u 9 godina naše veze, spustila slušalicu u pola razgovora, sva u suzama. Kunem se, ne znam više zašto, a nije bio PMS. Pustio me 3 minute, nazvao opet i upitao “Jesi ti to meni spustila?”. Jesam. Gledam u ove retke i ne znam zašto. Stvarno se ne mogu sjetiti što mi je bilo. Nisam rekla ni oprosti, nije ni on. Samo se nasmijali.
Vole se oni smijati s nama. Vole se zezati. Vole oni razgovarati. Vole oni “ono” u nama više od onoga što vide. Ali, ipak, ako si zapišala teritorij, ne znači da se moraš prestati truditi i da će zauvijek biti samo tvoj. Zaljubi se u njega još koji put u životu i dopusti da se i on zaljubi u tebe.
