Zaista je došlo jedno čudno vrijeme kada, u principu, od slobode nemamo ni S. A ako, ne daj Bože, nekoga pokušaš komentirati ili iskritizirati, ako želiš izreći svoje mišljenje o određenoj stvari ili pojavi, onda si etiketiran kao zavidan, nesretan, jadan…
A ako, ne daj Bože, pohvališ nekoga zbog nečega, čestitaš mu na nekom uspjehu ili ga podržiš u nekom naumu, onda moraš imati neke skrivene interese ili si glup. Zdrav razum je tu posve nebitan.
Svijet Slobodnih
U ovom našem svijetu Slobodnih, robovi smo tuđih odobravanja. Grozno je to kada se moraš sviđati svima ili kada glumiš da te kritike ne dotiču. A sloboda govora i cyberbullying su nerijetko izjednačeni, ako ne i omalovažavani. Posebice cyberbullying.
Budući da nas u ovoj državi ima prilično malo, ne nabrajam sada sve one silne ljude koji su otišli trbuhom za kruhom, ili one koji se potajno žele vratiti nakon tri generacije baušteliziranja, biti Hrvat je jedna prilično čudna dijagnoza.
Uvijek se nešto svađamo, počevši od činjenice tko koji automobil vozi i kakvu je tko haljinu obukao, preko toga kako bi tko trebao raditi svoj posao, iako nikakve kvalifikacije za isti nemamo.
A i za neke komentare čovjek stvarno mora imati dobar želudac. Nekad se divim tim našim zvijezdama što sve pročitaju o sebi.
Što reći…
I ne daj Bože da kažeš da je nečija haljina ružna, da je osoba u njoj vulgarna, nepristojna ili da su nečije cipele, onako, bez obzira na cijenu, bez veze. Ne daj Bože da kažeš da netko izgleda prosječno. Jer, u Hrvatskoj, čim se nekome na naslovnici da neki epitet poput najljepše, najuspješnije ili prve, to mora značiti da si onda stepenicu više od brojnih svjetskih zvijezda na koje se, gle čuda, volimo ugledati.
A tužna je činjenica da, misleći na klik, čovjek više ne zna što bi ‘nasrao‘ u naslovu. Govorim iz vlastitog iskustva. Jer niti jedan epitet nije dovoljno dobar, a niti jedan naslov dovoljno tricky.
Tužna je činjenica da u ovom našem Apsurdistanu ni nemaš neku priliku obući haljinu od desetak tisuća kuna, osim ako ne želiš biti blistavija od blistave mladenke. Iako, budimo realni, jako mali broj Hrvatica, što zbog očeva ili muževa, a nekad i od rada vlastitih ruku, može sebi priuštiti torbicu koja košta tisuće kuna. I tužna je činjenica da je imperativ „koštati“, izgledati skupo, a to što ti to ne stoji ili je neprimjereno, nema veze!
Bitne su cifre i zvučna imena, dok velika većina krpa kraj s krajem, plaća preskup kvadrat stana i razvaža djecu na raznorazne aktivnosti maštajući o par sati mira.
Sve za djecu. Pa, kako Kraš kaže, ipak – sve smo mi domaćice, kad se svedemo na zajednički nazivnik!
Zavidna baba
A, ako krenemo pričati o bontonu, pa, primjerice, kažem da netko ima previše pudera za dnevnu šminku, ja sam zavidna, stara baba, debela baba, koja ne razumije današnji svijet.
Ako kažem da, po nekom poslovnom bontonu, ne biste trebali biti okićeni kao božićno drvce na nekom važnom sastanku, s dubokim dekolteom ili kratkom suknjom, opet sam zavidna i ne razumijem. Ako kažem da su umjetne trepavice, izrasle poput metle, apsolutno bespotrebne na bilo čijim očima, opet sa zavidna, zla, stara kvočka…
Doduše, ni moj stil se većini ne sviđa. Moj ogoljeni, bezšminkabolimebrigapidžama stil…
Ako kažem da je osmijeh na licu najveći bonus koji možete dobiti, onda kažu da glumim propovjednika.
Nego, ako ukinemo sva pravila, što će nas razlikovati od životinja?
Slobode mišljenja i slobode izražavanja onoga što želiš i što bi htio – nema.
Kažemo, sloboda izbora? Da, naravno dok god se vaša ili moja sloboda izbora poklapa sa željom većine.
Inače smo u problemu!
