Rekla. Rekla / kazala. Pa rekla. Onda dodala. Sedmi put izgovorila. I opalimo još jedan krug po istom. Na koncu, dvjestopedesetšesta verzija iste priče, završi u maniri Giuliette, ali ne Alfine, nego one Shakespeareovske. Ne znam koji se vrag žalim, budući da mi upravo takve teme i temice pomažu u, uvijek oskudnoj, inspiraciji.
Oče, zgriješila sam…
Postoje ljudi koje čak nikada nisam upoznala, a o kojima imam savršeno stvorenu sliku. Znam sve njihove mane, ali i vrline, a nikad nisam s njima niti riječ progovorila. Naravno, nije vam jasno kako je to moguće. Jednostavno je. Svaka od mojih prijateljica, pa čak i prijatelja, u meni nalazi osobu od povjerenja. Mnogi od njih žive prilično daleko, ali ostala nam je bliskost koju ni kilometri nikada nisu mogli obrisati. Ne znam zašto većini služim poput ispovjednika i kako se samo ne boje da, poput svakoga piskarala, neka njihova afera ili aferica ne bude dostupna tetama She.hr-a. Ali, svi dečki i sve cure, sve situacije koje nisam proživjela, a o kojima ponekad satima trkeljam, su točno takvi i takvi. A nikad čula. Nikad vidjela, doživjela… Ali, mogu reći, preko njih sam proživjela.
Recimo, zadnjih par mjeseci svakodnevno imam Romea na repertoaru. Svaki dan i svaki put isto. I dok ja savršeno shvaćam o čemu se tu radi, Romeo nikako skopčati u čemu je njihov „problem“. Ne mogu reći da je moj Romeo glup, jer nije. Lijep, zgodan, drag i pristojan, no u prilično mnogo „medenih“ problema. Problema koji uopće ne bi trebali biti tu. I moj dragi prijatelj nikako, baš nikako shvatiti kako nema potrebe patiti. Bar ne na način na koji on pati. Bar ne zbog onoga što ga muči. Nakon par dana svakodnevne analitike i glume psihijatra, u tri rečenice sam mu pokušala, zdravo-seljački, objasniti da je blesav. Blesav, jer život može biti tako jednostavan i lijep. I možeš s malim stvarima biti savršeno sretan. Zvuči kao pametovanje, ali pokušavam tako živjeti iz dana u dan i smatram kako sam gotovo uspjela. Gotovo, jer uvijek može bolje. Uvijek se može više.
Zašto točno Romeo mora patiti?
I sad kako nekome reći da ima sve, a da, zapravo, nema ništa. Kako mu objasniti da u milijunima malih, jadnih, sirotih hrvatskih priča, njegova „priča“ zvuči poput loše bajke u kojoj nema sretnog završetka. Ne može ga biti, jer čemu ispunjavanje i cheking neke to-do liste!? Život nije to do lista.
Za naše hrvatske pojmove, moj Romeo može biti princ, ali nije u pitanju neka seksi Snjeguljica, nego neka prosječna, umorna djevojka, s otkucajima biološkog sata na vratu. Ja je vidim, a on se još uvijek nada nekom čudu i priča o fazi koja će proći. Kako mu objasniti da poslovice “slušaj srce”, “slušaj razum” i slično, u njegovom slučaju nemaju smisla. Njemu trebaju oštri rezovi. Ali, poput naše Vlade, moj princ nema hrabrosti završiti završenu priču. Nema hrabrosti napraviti rez. Klinički, čisto i nadati se što manjem gubitku krvi, srca i duše.
You must be logged in to post a comment Login