Drama Queen: Slobodna žena!?

I taman kad čovjek pomisli da gore ne može, nakon kojih 6-7 tjedana, bez ustaša i partizana i možebitno četnika, eto ih. Budi se zora, dolazi dan, a nama i nakon 1945. godine, praktički svakodnevno, uz jutarnju kavu, stižu ustaše i partizani.

Nikako mi njih zaboraviti ni dok, u svakodnevnim izvještajima i prebrojavanjima Stožera točno u 14 sati, umiru generacije rođene nešto prije, za vrijeme i poslije tog Drugog svjetskog rata. I još se, ako gledate statuse za vrijeme direktnih prijenosa, lagano rugamo što tko, tako kronično bolestan i star, ima živjeti… Pa, evo ne znam, zašto mi ne pustimo te ustaše i partizane da konačno umru!? Zašto ih se konačno ne riješimo zauvijek?

Budući da ovaj narod, veliki Hrvati, posebno posebni narod, koji je jedini, osim židovskog naroda odabran, pamti svaku pizdariju pa se, eto, povijesno ne mogu složiti je li pozdrav „Za dom spremni“ nastao davno prije ustaša, je bih malo pitala, taj isti narod, sjeća li se što se dogodilo 1097. u njihovoj povijesti? Što se dogodilo 1102. ili možda 1527. godine? Toliko se volimo vraćati i živjeti u prošlosti da me baš zanima tko se, u ovoj kolektivnoj svijesti, u svom velikom domoljublju, usudi izvući koju od ovih godina.

Sve su to ključne godine koje će, i u današnje vrijeme, posve romantičarski, zazivati hrvatsku slobodu.

Nego, što je to sloboda i jesmo li uopće slobodni? Po jednoj od definicija, sloboda je mogućnost samostalnog, nezavisnog djelovanja, mogućnost samoodređenja čovjeka.

Jesmo li slobodni?

Dok navlačimo i razvlačimo prošlost, kao neku istrošenu, bezukusnu  žvaku, tisuće ne mogu slobodno raditi, živjeti od rada svojih ruku ili možda samo onako hedonistički putovati u ovoj zemlji. I sve pod okriljem zaštite od, ovaj put, „nevidljivog neprijatelja“ koji prijeti iz svakog artikla na uredno složenoj polici vašeg omiljenog brenda ili u frizerskom salonu u koji hodočastite godinama.

Dok ponovno razvlačimo ustaše i partizane te unezvijereno gledamo liste onih koji su dobili pomoć od države, a sve po zakonu, naglašavam – sve po slovu zakona, pitam vas ponovno jeste li slobodni? Jesam li ja slobodna žena?

Danas se pod biti slobodan, grubo rečeno, podrazumijeva ono što nam i koliko nam to dopušta obitelj, rodbina, prijatelji, okolina, društvo u kojem se krećemo, propisi, odredbe, moral, zakoni… Očekivanja! Sjetite se svih očekivanja koja ste imali za vratom!

Po nekim definicijama biti slobodan, znači biti bez straha, biti odgovoran za sebe, za svoja djela, ali isto tako i dozvoliti drugima da budu odgovorni za sebe i vlastita djela tipa, isto tako grubo rečeno, da, recimo, naprave abortus.

Odgovornost je sloboda, sloboda je odgovornost, jedno bez drugog ne može. Zašto nam je onda toliko drago prebaciti odgovornost na druge? Liječnici su odgovorni za naše zdravlje? Svećenstvo za naš duhovni napredak? Policija i vojska, ili Stožer su odgovorni za našu sigurnost? Za što je u vašem domu odgovoran vaš muž?

Rođeni smo da budemo slobodni. Da budemo sretni, da ne budemo žrtve ni u vlastitoj obitelji… I uvijek se stvori jedna grupa ljudi koja nas uvjerava, da ako njih slijedimo, da ćemo doći do ispunjenja želja i snova. Ispunjenje snova znači da ste dosegli najviši nivo vlastite slobode… Tako njihovi stavovi postaju naši/vaši stavovi… Postajemo robovi tuđih ideala, odluka, zakona, morala… Ili, kako to komentatori na portalima vole reći, postajemo „ovce“, bilo da ste lijeve, desne ili centrirane… Sudjelujemo u njihovim predizbornim kampanjama, posve nesvjesno!

I opet, jesmo li slobodni?

Nismo. Progone nas duhovi prošlosti, lažni moral, strahovi, očekivanja, materijalna nesigurnost, klijenti, otkazani ugovori, banke i rate kredita fancy uređenog stana, leasing auta o kojem smo sanjali…

No, dosta ove dosadne filozofije. Pretjerala sam! Da skratim, neki od nas neće biti spremni ni za starački dom, budući da si ga, kao ni dom, nikad neće moći priuštiti.

P.S.

Otkrila sam TikTok i shvatila zašto su (ipak) neke zabrane ili uskraćivanje sloboda dobrodošle – ljudi manje rade budale od sebe.