Kažu nema glupih pitanja, samo glupih odgovora. Jedna je to od brojnih izreka za koje se pitaš jesu li ljudi, koji su je smislili, normalni. U četrdesetima sam. Sama sam. Nemam frajera i nisam rodila.
Kada se sjetim svih tih, pomalo žalosnih, pogleda onih koji imaju i djecu i muža/frajera, pomislim je li u njihovim glavama sve složeno kako treba. Ne znam do kada će nam biti usađeno to uvjerenje da žena ne može živjeti ispunjenim, smislenim i sretnim životom ako nije majka ili supruga. Odnosno, ako je sama.
I ne znam zašto misle da mi nešto nedostaje. Ili da me treba sažalijevati.
I nije da se pokušavam objašnjavati i s kim, ali biti majka nije jedina i najvažnija stvar koju ćete doživjeti u životu. Mnogo je žena koje to nisu ostvarile što iz bioloških, religijskih razloga (postale su časne sestre, recimo) ili svojom voljom, svojim svjesnim odabirom. A nekima se, poput mene, jednostavno nije posrećilo. Jer, imati dijete, bez obzira na cijenu, s bilo kime, nikad nije bilo opcija! Previše je nesreće na ovome svijetu da bih stvarala nesretna bića i ponavljala, takozvane, transgeneracijske traume jer eto to je tako i nikako drugačije. Možda sam ja od onih koje će prekinuti taj začarani krug.
Već neko vrijeme nemam „frajera“ i većini mojih prijateljica je to čudno. Ne moram vam uopće pojašnjavati koliko znam žena koje skaču iz veze u vezu, čisto zbog straha od samoće, i nekako ne mislim da su sretne. Kao da misle da to tako nekako treba biti i kao da na sebe, pa ček i nesvjesno, preuzimaju ulogu „paćenice“. Namjerno to stavljam u navodne znake, budući da neke od njih i ne znaju ništa drugo nego patiti. Ne daju same sebi vremena očistiti se, preboljeti, osloboditi se, nego eto odmah je taj drugi divan, krasan i što sve ne… Kako blesavo!
Slijede ih obrasci ponašanja u kojima rješavanje određenih situacija traje godinama i nikako se ne mijenjaju i svaki put je to, manje-više, isto. Rekla bih, sve je to već viđeno, sve priče su već jednom ispričane i stvarno, ali stvarno čekam da se netko u tom krugu osvijesti i kaže: „Sad mi je stvarno dosta!“.
I onda ti neki usađeni osjećaji krivnje, jer je kao seks izvan neke, opet stavljam u navodne znake, „normalne“ veze nemoralan, ružan, odvratan… Zašto!? Seks je seks! Između ljubavi i seksa nema znaka jednakosti!
Sjetite se samo nedavnih opravdanja pokušaja ubojstva u slučaju u kojem je žena varala muža! Pa zar je to vrijedno titule ubojice? Ono što me je najviše zgrozilo je činjenica da druge žene opravdavaju to nasilje, nesvjesne da se to isto, možda neće dogoditi njima, ali moguće njihovim kćerima… Što da vam netko pokuša ubiti kćer, sestru ili majku? Kako biste se osjećali? I dalje biste to opravdavali? Ohrabrivali biste svog sina, brata da postane ubojica?
No, vratimo se temi – zašto uopće smatrati lošim činjenicu da je netko odabrao biti sam?
Zašto bi odabir samostalnog života trebalo žaliti? Zašto itko misli da mu je potrebno nego drugo biće da ga učini sretnim? Ako niste sretni sami sa sobom, u svojoj koži, u svoja četiri zida, teško da ćete biti sretni s bilo kim.
Nitko drugi nije odgovoran za vašu sreću. Nemojte taj teret stavljati na tuđa leđa. Nije fer! Sami ste odgovorni za sve, pa i za osjećaj sreće.
I da vam budem potpuno iskrena, ne znam što bi trebao imati bilo koji frajer da me oduševi, osvoji… Mislim da je to sad već nemoguće. I uopće mi sva ta (ljubavna) drama ne treba.
