Otvaraju se vrata velebnog zdanja u kojem je stanovala baba. Stvarno je stanovala baba. Ne moja, ali nečija baba je i sada bi to zdanje trebao postati moj privremeni dom.
Naime, u vrijeme velikih afera, velikih ministara i prebrojavanja nekretnina, povrijeđenih i uvrijeđenih, ja evo moram tražiti neki kućerak, neki sobičak da se sklonim od vrućine, od vjetrova, olujnih udara i tko zna čega. Divim se spretnosti hrvatskih ministara i činjenici da geni kameni u meni, barem po pitanju nekretnina, nisu proradili. Ništa. Džaba. Čak ni gastarbajterski rad pokojnog dida mi nije priuštio koji kvadrat, a bome ni Mercedesa.
Ruski Princ je dovoljno dugo maštao o našem suživotu. Dovoljno dugo da shvati bar dvije stvari. Prvo, bila bih još deblja jer znam da bi mi kuhao i tetošio me u nadi da ga neću zatući. Drugo, svejedno bih ga zatukla i punila stranice crnih kronika. Dakle, opet džaba!
Zato mi je Njuškalo trenutno najbolji prijatelj pa svakodnevno njuškam i osvježavam stranicu te pomno pregledavam loše fotografije. Zagreb. Iznajmljivanje, nekretnine… Ono mutnjikave sve te fotografije, kao da mobiteli nemaju neke dobre kamere. E, da mi je samo vidjeti njihove Instagrame i filtrirane selfije!
Ima svega. Stvarno ima svega. No, da ne duljim…
Vrata mi otvara muškarac u tridesetima. Onako, pomalo nespretno i suzdržano, započinjem razgovor. Ne želim biti niti prepametna, niti prenapadna. To i onako nikad ne završi dobro. Ono glumim finjaka iako sam daleko od „fine djevojke“. Već vidim da junačinu pojedem za doručak. Usput rečeno, mladi nasljednik je informatičar. Zapamtite tu informaciju.
Stan kao stan i nije tako loš – dalo bi se od njega napraviti štošta. Hodam iz sobe u sobu, gledajući stropove. Mladi vlasnik me ozbiljno promatra. Zidovi su prljavi, ispucali i žuti. Baba je to prefarbala valjda zadnji put devedesetih. A mladi gazda ne bi ulagao, znaš – ta je bih tu bila godinu dana. Možda i dvije… Ne isplati se farbati za nekoga tko će biti SAMO godinu dana. Pih! I tako iz godine u godinu… Prođe ih deset!
Još jednom mi napominje da je stan isključivo za jednu osobu i pita imam li ljubimca. Nemam ja ništa! Ni kučeta ni mačeta! Ni kornjaču!
Vrag mi ne da mira, malo gledam pod… Dio hodnika i kuhinje u prastarim, izgrebanim pločicama, a dio u, usudila bih se reći – divnim, novim pločicama. Koliko moraš biti škrt da ti je teško dodati još tri kvadrata pločica pa imati lijep pod u naslijeđenom stanu? I koliko to, zapravo, mora koštati? Ta tri dodatna kvadrata? Bogatstvo!
Mjesečno bismo se trebali vidjeti čak dva puta. Ej, dvaput! Jednom kod plaćanja stanarine, a drugi put kod plaćanja režija. Toliko često neke žene ne viđaju ni ljubavnika! Možete i Provjereno pitati da provedu kakvo istraživanje.
Pitam za ugovor, naravno da ga nema, ali zato sve primitke bilježimo u bilježnicu. I, naravno, JA plaćam pričuvu. Ej, u bilježnicu!
Bravo, mladi gazda, informatičaru!
U doba beskontaktnih plaćanja, bilježit ćemo datu/primljenu gotovinu u tekicu kao da ne postoji recimo excel tablica, kao da ne možemo otvoriti poseban račun u banci… Mislim, bezbroj je kombinacija, informatičaru! Je l’ se bojiš kakve cyber ugroze?
Evo, nisam pametna, ali u 23 godine podstanarstva nikad mi nitko nije dolazio po stanarinu niti sam kome davala novac i račune na plaćanje. 23 godine mi nitko nije dolazio u kontrolu stana. Sve uplate su bile na račun i nismo se baš sastajali, a ni dočekivali. Tu i tamo bismo se čuli!
I ne znam je l’ to strah od Porezne ili što!? Vjerojatno je ovo ŠTO budući da se ni USKOK-a ni DORH-a nitko u ovoj državi ne boji!
Gadno, svakako!
