Neke stvari bi bile puno lakše, da si tu. Čini mi se i da bi mi život bio jednostavniji, a opet tako ograničen tvojim pravilima, moralnim dilemama i prepirkama uz moje obavezno “baš me briga”. Uvijek si tražila da razmislim i po 5 puta. Danas te više nema, a za koji dan bi navršila svoj 67. rođendan. Kao da si me pustila da se sama borim sa svojim idejama, snovima, strahovima i da uspješno prebrodim svaku od njih. Da, uspješno. Iako nekad ni meni samoj ne izgleda tako. Naučila si me da je i pad let.
Umrla si u mukama, izmučena metastaziranim rakom, relativno mlada. Ono, djeca su ti stala na noge i mogla si nekako konačno uživati u tom svom životu koji si odabrala, a s kojim se ja najčešće nisam baš slagala. Ali, koja se kći u svemu slaže s majkom?
Od tebe sam naučila da uvijek treba težiti višem, da uvijek možeš bolje i da se uči cijeli život. Da nikad nije kasno. Smijala sam se tvom tečaju informatike, da bih na koncu skužila da možda i više znaš od mene. Ovo ljeto sam konačno pobacala floppy diskete koje samo čuvali iz nekog blesavog razloga. Monitor je uredno spremljen u kutiji. Jednom ćemo se riješiti i njega i to možda samo zato što zauzme pola one glupe sobe koju smo oduvijek nazivali Praznom Sobom! Uh, sjećam se i koliko si voljela igrice. Danas bi možda bila neki ludi gejmer! Možda, ali možda bi mi i pomogla. Ma, zapravo, sigurno bi mi napisala koju temu! Onako, pravu žensku! I znam, uživala bi u tome kao i ja. To nam je, osim možda nekih crta lica, jedna od najvažnijih zajedničkih stvari.
Sjetila sam se, osim tebe, i nekih drugih, mlađih lica koja su nestala prerano iz moga života. Takvo je vrijeme. Vrijeme je za sjećanja.
Nikad neću zaboraviti tu subotu navečer i povratak s natjecanja iz, sad više ne znam, matematike ili fizike, i njenih riječi „ život je prekratak“. Razrednik joj više nije imao što reći, ljuto je frktao brkom, a mi smo umorni odgegali na spavanje. Ujutro je više nije bilo. Ali je opet tu i nakon, hm… koliko ono, više od 20 godina… Nasmijana, mršava i blesava s crnom olovkom oko očiju. Njene riječi sam počela cijeniti tek desetak godina kasnije. Život je kratak… Istina je to koju je ona znala od početka, a ja naučila putem…
Često me zvuk klasične glazbe sjeti i njega i njegove čupave glave… Čupave glave koja je otišla baš onda kada nam je svima trebalo biti najljepše. Kada smo pisali svoje diplomske radove i maštali o budućim poslovima, kovali planove… I ne samo to. Još uvijek ponosno nosim ožiljak od kamena kojim mi je doslovno razbio glavu kada smo se kao četverogodišnjaci igrali u našoj slijepoj ulici bez automobila…
Igraju li se u toj ulici neka druga djeca ili je pusta, oronula i sama, stvarno ne znam… Ali znam da je život kratak i da uživam u svakom svom danu onako kako najbolje znam. To je jedino što čovjek može.
