Ljudi te prepoznaju po teatralnim reakcijama, živopisnim pričama i sposobnosti da od obične kave napraviš pravi show. Tvoja energija privlači pažnju, svi se vole smijati tvojim anegdotama, a život izgleda kao neprekidna avantura. No, što kad to više nije tako? Što kada prestane biti zabavno?
Ono što je počelo kao simpatično pretjerivanje odjednom postane iscrpljujuće. U jednom trenutku shvatiš da nije svaka bitka vrijedna sukoba, da te pretjerane emocije više umaraju nego oslobađaju, i da ta neprekidna “akcija” nosi ozbiljnu cijenu.
Ah, izbori…
No, nisam naprosto mogla preskočiti komentirati ono posebno doba kad političari odjednom postanu naše omiljene tetke s obiteljskih okupljanja. Nasmiješeni, puni priča, i uvijek tu da nas uvjere kako im je stalo. Naravno, sve dok im ne damo svoj glas, a onda, puf, nestanu brže nego moj entuzijazam za početak još jedne dijete. Predsjednički izbori u Hrvatskoj nisu ništa drugo nego reality show u kojem svi kandidati glume super junake, ali većinu vremena izgledaju kao likovi iz niskobudžetne sapunice. (Doduše, HRT 4 i raznorazne sjednice i nisu ništa drugo nego jedna verzija sapunice.)
Svatko od njih vjeruje da ima “ono nešto”, kao da je sudjelovao na nekoj političkoj verziji “Ljubavi na selu” i osvojio srce naroda. Oni se bore za ‘budućnost Hrvatske’, dok se mi borimo da nam frižider ne ostane prazan. Nešto mi govori da tu postoji lagani nesrazmjer u prioritetima. Zbunjuje me ta samouvjerenost. Ta neki nedostatak dodira sa stvarnošću, ozbiljno me zbunjuje. Kako, zaboga? Kako?
Glas naroda ili glas razuma?
I tako, pratimo debate, komentiramo stilove odijevanja kandidata, brojimo gafove, tražimo tragove karizme i one čarobne iskrenosti koju uvijek iznova priželjkujemo, a nikad ne dobijemo. Jer tko još glasa prema programima, ako ih uopće ima? Ma, dajte, molim vas.
A tek kampanje! Svaki nastup je mini drama. U svaku izgovorenu riječ vjeruju kao u apsolutnu istinu iako je većini jasno da od istine ništa. I kao da su posve uvjereni u to što govore. Što mi tek izgleda potpuno ludo. I iznova se moram pitati koje je to uopće moguće? Nedostaje još samo da netko izađe iz helikoptera u slow motionu, dok u pozadini svira himna, i možemo ovo odmah prebaciti na Netflix.
I onda, taman kad misliš da je sve gotovo i da ne može biti luđe – dolazi drugi krug.
Tek tu mi više ništa nije jasno. Ispravite me ako griješim, ali za neke funkcije u službi naroda, ako ih uopće tako možemo znati, trebala bi postojati neka psihološka procjena. I to neke strane, neovisne institucije. Jer ako već svi mi moramo prolaziti psihotestove za vozačke dozvole i prilikom kandidiranja za neki novi posao, zar ne bi bilo fer da i oni prođu barem jedan, čisto da znamo tko nam vodi državu? Jer ovo što gledamo nije niti malo normalno.
Ma, ako ćemo baš politički korektno, ni mi nismo normalni jer bismo do sada već poduzeli nešto. Nikako da im pokažemo crveni karton.
