„Što si jutros tako gruba i nadrkana?“, pita mene moj najdraži mazohist, Ruski Princ. Ups! Na časak zaustavljam svoj neurotični mozak i sama sebi kažem: „Opa, maco, pa što ti je jutros!? Pojela si kilu sladoleda, popila divno, crno pivo, zaspala snom pravednika. Nedjelja je. Ne moraš guzicu izvući iz kuće… Smeće ćeš staviti pred ulazna vrata, da ne smrdi. Odneseš ga kad stigneš, ako se kakav susjed ne smiluje i ne ubaci ga umjesto tebe u kontejner… Što ti je?!“
Zapravo, meni nije ništa. Ja sam takva. Ruski Princ pokunjeno šuti. Zna da ne glumim.
Ne znam ja to. Fali mi i falit će mi do kraja života ta doza diplomacije koju, ne samo da nisam uspjela usvojiti, nego ni ne želim naučiti kako se to radi. Meni to nekako gubitak energije. Ono, praviš se cijelo vrijeme da si nešto što nisi. Gušiš sam sebe u porivu da vrisneš na cijeli svemir i idiote kojima si okružen. To definitivno oduzima energiju, a i vrijeme.
Rekoše mi da me zato ili vole ili mrze
A ja kažem da me baš briga.
Jedino što je meni vrijedno i važno i čime me možete kupiti je vrijeme, odnosno ušteda vremena. A ja ne želim gubiti vrijeme. Taj luksuz, ako sam ga ikada i imala, više nemam. Život je prekratak da one mrvice koje mi ostanu, a recimo da je to toliko popularno „vrijeme za sebe“, a ne za neke više ciljeve koje sam si umislila, gubim na neke nevažne ljude i situacije.
Sjela sam i na brzinsku kavu s bivšim kolegama i pitam ih o čemu pisati. Bacam pogled na ogromni, muški sat koji sam ubrala u Watch Centru i kažem da onako prosto džabalebarim s njima, jer smo se dotaknuli samo 2-3 pametne teme. Ostalo je polutrač. Ustajem i idem dalje dok oni blaženi, nasmiješeni zbog mrvica moje pažnje, ostaju na još jednoj besmislenoj kavi.
Vrijeme, vrijeme, vrijeme…
I baš to što s nekim ne ispijam kave i ne razmjenjujem tračeve svaki dan ne znači da ga ne volim. Ako rođenog brata vidim jednom u godini (doduše live, ne ubrajamo u to čuda modernih tehnologija instaliranih na moj mobitel), ne znači da ga ne podnosim. Obožavam ga. Najbolji mi je, najpametniji i najdivniji brat kojega sam ikada mogla poželjeti. I ponosna sam u što je taj mali izrastao. Ja samo nemam vremena, a teleportacija i putovanje kroz vrijeme još nisu smišljeni, ako dobro znam.
Mislim da svi moji prijatelji i poznanici znaju da sam tu za njih, ako se radi o nekom ozbiljnom problemu, u bilo koje doba dana ili noći. Ali, ako mi pričate o nečem što smatram životno nevažnim, očekuje vas packica ili dvije, a postoje slučajevi u kojima papagajski ponavljam: „Koja si ti budala!“ Neki, koji su to osjetili na svojoj koži, imaju zabranu komuniciranja određenih situacija jer mi je pun kufer ponavljanja rečenica: „Ali, maco, pa ja sam ti to govorila još u doba ustaša i partizana“. Dobro, ustaše i partizani nisu dobra formulacija. Oni su vazda aktualni i izvlače se kao as iz rukava u našem društvu, ali kužite valjda poantu.
Tako je AAA, s krizom srednjih godina, debilno zaljubljeni patnik bez osjećaja za pragmatične odnose, Dobrica je glupača koju uvijek netko iskoristi, Ruski Princ je neuredna kobila i tako redom…
Svom sam upornom udvaraču, nazovimo ga Uspješnim Poduzetnikom, potpuno ignorirala posve nov, crni, nabrijani Mercedes (ne znam koji model, jer mi nije bitno) koji još smrdi na novo. S njim me namjeravao odvesti na neku valentinovsku (post)večeru. Uz doskočicu: “Ja sam cura za BMW, seljačino. Čemu taj penzionerski auto!?“, ubila sam mu osmijeh na licu i čula ono: “Dobro, hoćeš ući u seljački auto?”
Nisam ušla. I nisam nadrkana. I nisam zlo. Samo vam kažem ono što ne želite čuti. Starom autu ništa nije nedostajalo, osim što je bio star 5 godina.
