Ako ste izgubili nekoga, ako ste gledali patnju i bolove, shvatit ćete i suze Darija Srne, shvatit ćete kako se lako čovjek slomi, kako mu malo treba. Danima sam, posve ženskasto, pokušavala pustiti koju suzu u nadi da će mi biti lakše. Znate ono kao loš dan, zeznut PMS… Ono, isplačeš se pa je sve ljepše i lakše. Nije išlo. A onda, posve slučajno, njegove suze probudile su moje. Razumjela sam ga. I dok pišem ovaj tekst, suze se skupljaju. Suze su rosa patničkoj duši, negdje sam pročitala.
Godinama tvrdim da smo posve glup narod. Kako godine prolaze, sve sam sigurnija kako sam na pravome tragu. Nesposobni smo za bilo što, pa i formirati kakvu kljastu Vladu. Neka se ne vrijeđaju moji i vaši prijatelji iz Udruge Mogu sve. Valjda je jasno na kakav emocionalno, iskompleksirani invaliditet mislim. Navijati ne znamo, a da se međusobno ne poubijamo. Ne znamo klincima odabrati ni informatiku u školama, a osvajamo sve medalje na tim, očito posve nevažnim, natjecanjima. Tamo nema navijačkih ispada, piva i galame… Za 2 000 eura mjesečno prodali bi i babu, a kako ne nekakvu ofucanu djedovinu. Koga briga za kakvu firmicu, ili komadić neobrađene zemlje. Busamo se u prsa na spomen Boga i tradicije, a pokupili smo sve loše iz mrskog nam zapadnog svijeta. Kruha i igara, Big Brothera, Ljubavi na selu, Farmi, a među njima i prijenosa Sabora. Sjedimo u prvim klupama, klimamo glavom nekakvom popu na misi dok su nam radnici na minimalcima i dok gledamo kako jedva krpaju kraj s krajem. Ali, eto… Nije lako ni kapitalisti poplaćati sve državne zahtjeve, besmislene i smislene, namiriti državna, gladna usta, kako god… Neka HEP snima reklame, neka ih puštaju u udarnim terminima. Navija se i voli zemlja tako da se oprosti, recimo, koja kuna penzićima.
No, vratimo se na početak, krene ta nekakva utakmica. Srna i ja u suzama. Srna i ja veseli. Srna i ja osupnuti. Sve se doista vrti oko jedne stvari. Da ti majmuni mogu naći kakvu ženku, da mogu te svoje hormone negdje ispucati, sigurno im neredi ne bi pali na pamet. Mislim da su to doista nedojebani, kvazi ljubitelji sporta… A neću uopće niti pričati o nekakvim njihovim višim ciljevima, jer im cilj nije niti zabiti. Da se ševe, a manje piju, iako je pijenje u nas Hrvata posve normalna stvar, vjerujem da im pizdarije toga tipa ne bi padale na pamet. Kako volim statistiku, samo ću reći da imamo oko 200 000 (čitaj dvjesto tisuća) alkoholičara. U prosjeku jedan građanin ili građanka ili građevina popije 12,8 litara alkohola. Zahvaljujući takvom stanju, na samom smo vrhu europske ljestvice, a tu ovisnost gotovo u stopu prati uživanje u drogama i kocki. Smijem li spomenuti i poreze na igre na sreću?! Baš me zanima kakav bi bio prihod od poreza kad bismo legalizirali lake droge, naravno, ako se prije toga ne bismo poubijali na ulicama.
I kako nakon svega ne plakati? Kako kad ćemo opet nešto morati platiti!? Kako nakon svega ne biti zgrožen još žalosnijom činjenicom da Francuzi trebaju biti sretni što su glupi Hrvati unijeli par baklji. Da se radi o nekakvim kvazi islamistima, mogla je i kakva samoubilačka aktivnost pasti. Mi ipak previše volimo svoje sebično dupe.
Moje sebično, a da se pohvalim i voluminozno manje dupe, ide navući one jadne Reebokice i po nedjeljnoj kiši odskakutati svoj usrani, nervozni krug, apropo hormona i plemenitog #bemorehuman statusa, jer majmune ne želim tući, a i od dejta opet ništa!
