Svi smo se barem jednom našli u situaciji u kojoj smo se pitali: “Da se upetljam ili ne?” Bilo da je riječ o najboljoj prijateljici koja se stalno vraća onom bivšem kojeg smo već prežalili (kretenu, kako ga zove), ili o sestri koja donosi životne odluke koje nam se čine kao potpuna katastrofa – granica između brige i petljanja u tuđi život često je zamagljena.
Kako znati gdje je ta granica?
Ponukana nedavnim događajima i potaknuta iznimnom grižnjom savjesti i osjećajem nemoći, shvatila sam da se granica postavlja tamo gdje potreba za ‘spašavanjem’ prelazi u našu potrebu za ‘kontroliranjem’ situacije. Jer, kad kontroliramo situaciju, mislimo da neće biti grešaka i da definitivno znamo pravi put. Petljanje u tuđi život je teška odluka.
Nije lako prepoznati kad od iskrene brige prelazimo u pokušaj kontroliranja tuđih života prema onome što mi mislimo da je ispravno. Što nas zapravo motivira? Brine li nas to što će drugi reći – ako ne reagiramo – ili reagiramo? Tražimo li opravdanja? Što ako pustimo da sve ide nekim svojim tokom, bez našega uplitanja? Bojimo li se da će netko pogriješiti, ili već dobrano griješi ili je to samo naša želja da budemo “u pravu”?
U mojim najboljim trenucima mudrosti (koji, priznajmo, nisu tako česti), shvatila sam da je ključ u tome da dopustimo drugima da sami nauče svoje lekcije. Da, zvuči brutalno, ali ponekad moramo stajati sa strane i gledati kako nam drage osobe prave greške. Bez tih grešaka, gdje bi bila mudrost koju svi toliko cijenimo? I trebamo ih pustiti da nekako sami pokušaju potražiti (našu) pomoć.
Kako donijeti ispravnu odluku?
Prvo pravilo: postavi sam sebi pitanje – jesam li ja ta/taj koja će kasnije (moći) živjeti s posljedicama petljanja u tuđi život? Ako je odgovor “ne”, onda duboko udahni i odlepršaj. Naravno, uvijek možemo ponuditi rame za plakanje, savjet (ako je tražen!) ili samo biti tu kao podrška. Ali prisiljavati nekoga na nešto – to nije naš posao.
Drugo pravilo: poštuj tuđu autonomiju. Svi mi imamo pravo na svoje pogreške, pa čak i na svoje glupe odluke. Uostalom, tko smo mi da sudimo? Život je prekratak za nositi se s tuđim problemima kao da su naši. Zar nam nije dosta vlastitih problema? Ako pak nije, radije stavite kamen u cipelu – neka vas on žulja.
Na kraju dana, zapitaj se – bi li htjela/htio da se netko drugi tako petlja u tvoj život? Ako ti odgovor izaziva nelagodu, onda već znaš što trebaš učiniti.
Tanak led
Petljanje u tuđi život je poput hodanja po tankom ledu – nikad ne znaš kad ćeš propasti. I zato, budimo mudre/mudri, postavimo jasne granice i ne zaboravimo da svatko od nas ima pravo pisati svoju životnu priču, sa svim greškama, preokretima i iznenađenjima.
Jer na kraju dana, naše su (glupe) priče jedino što stvarno posjedujemo.
