Drama Queen: Tko će se cijeli život natjecati?

drama

Izgleda da ljudi nemaju pametnijeg posla, ili im je dosadno, ili možda čak nemaju “pravi” život, pa se zanimaju glupostima. Prošli sam tjedan imala barem desetak upita jesam li pogledala inauguraciju Joe Bidena. Rekla sam nešto poput: ”Hvala Vam na tom pitanju…”

Može li mi tko suvislo objasniti zašto bih to gledala?

Prvo, nemam vremena. Doista nemam vremena baviti se nekom trivijalom, bar ne u tom omjeru.

Drugo, zašto, zaboga, gledati nešto tog tipa? Što tu ima toliko zanimljivo?

Gledati da bih komentirala što je tko obukao? Da bih komentirala Lady Gagu – izvedbu, haljinu i onu ptičurinu na ramenu? Da bih komentirala snažne poruke?

Čemu? Što sve te poruke imaju s nama? Hoće li kome u Hrvatskoj biti bolje? Zašto se oduševljavati “ženom u Bijeloj kući”?

Ta, mi smo po tom pitanju, daleko ispred njih. Imali smo i Premijerku i Predsjednicu. I znate što? Nisu nam valjale! Toliko smo se gadarija načitali i o jednoj i o drugoj da se pitam zašto obje, cijeli hrvatski puk, nisu optužile za zlostavljanje. Nismo ih štedjeli…

Ne štedimo mi ni glumice, pjevačice i druge poznate i manje poznate dame u njihovim ispovijedima, više ili manje dramatičnima.

Najvažnije je gledati i pratiti “gluposti” kako bismo zaboravili na vlastite jadne, malene živote. Važno je to traženje snažnih poruka u svakoj sitnici… Bježanje od stvarnosti, kojim se spašavamo od svakodnevnih drama i dramica kojima smo okruženi, čak donekle i podržavam. Bolje i to neko totalno “odlepit”! A sve nas je više na rubu živčanog sloma, nisam ni ja daleko.

S druge strane, stalno se natječemo tko će biti više uplašen, što potresima, što koronavirusom, što cijepljenjima… Tko će biti veći heroj, tko će više “pametnih” imati za reći, bez obzira na temu i vrijeme, ali i znanje. Kao da je došlo neke ludo vrijeme kada je važno biti mrtav da bi te netko priznao, da bi netko rekao da si, moguće, i bio dobar u tome što si radio. Naravno, o mrtvima samo najbolje, pa kao iz paštete, iskaču brojni, ucviljeni sljedbenici umrlih zvijezda…

I u tome se natječemo… U ucviljenosti!

Natječemo se u ljubavi!

Svakom je njegova bol najveća… Svakome je njegovo dijete najbolje, najpametnije… Svakome je njegova majka najbolja majka, a i otac najbolji otac… Svakome je njegova ljubav najveća ikad…

Recite vi meni, tko može živjeti pod konstantnim pritiskom natjecanja i težnji prema boljem? Boljoj verziji sebe, boljoj verziji kolača, obroka, boljoj verziji svega i svačega? Tko može izdržati sve te updateove!? Tko to može? Najbolji učenik, najbolji sportaš, najbolja mama, najbolja kuharica, najbolje obučena, naj i naj i naj…???

Tko može živjeti pod vječnim pritiskom usporedbi s drugima? Tko to može izdržati, a da ne pukne? I zašto uspoređivati Josipu Lisac i Lady Gagu? Što one, uopće imaju zajedničko da bismo ih mogli staviti u isti koš?

Jeste li uopće svjesni što time činite sami sebi, a znate li što, moguće, činite vlastitoj djeci?